Giovanni Battista Cambieri
Ivan Bernt, Rijeka, 19. stoljeće

Iako su fragmentarni, sačuvani pisani izvori omogućavaju nam zaključiti kako se u Rijeci vrlo rano počela voditi briga o zdravlju. Tu je brigu potaknula i epidemija kuge koja je harala gradom od 1347. do 1353. i imala nesagledive posljedice.

Prvi hospital smješten je uz malu kapelu sv. Fabijana i Sebastijana. I taj, ali i ostali koji se osnivaju jer je potreba za smještajem oboljelih velika, izdržavaju se od milodara, a grad odvaja dio od nameta na vino i ulje. U hospitalima su smješteni siromašni, stari i nemoćni te oboljeli stranci, a uvjeti u njima daleko su od idealnih.

Tek 1440. spominje se prvi ranarnik, Venecijanac Jakob di Giorgio, a briga o zdravlju i obveze ranarnika propisuju se i u Statutu grada.

Povećanjem broja stanovnika i potrebe za liječnikom u 16. stoljeću, u gradu rade fizik Senato d’ Ancona i Franjo Gandina, a kako bi se poboljšali uvjeti za skrb o bolesnima 1567. godine, na trgu uz crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, utemeljuje se prva „bolnica“, od 1572. poznata kao Bolnica sv. Duha.

Status bolnice i usluge koje se u njoj pružaju skromne su, a o zdravlju Riječana u 17. stoljeću brinu se liječnici Giuseppe Tranquilli, Angelo Gationi i Anton Rastelli.

Osamnaesto stoljeće u Rijeci započinje njezinim proglašenjem slobodnom lukom 1719. što dovodi do naglog razvoja grada i njegove arhitektonske i urbanističke preobrazbe. Velik broj pomoraca što pristižu u grad iz svih krajeva svijeta potaknuo je cara Karla VI. da pokrene izgradnju lazareta, udaljena od grada, u kojem bi bili smješteni pomorci pristigli iz „sumnjivih“ luka i krajeva.

Izabran je prostor u luci Mandrač i 1722. godine postavljen je temeljni kamen. Lazaret se, prema projektu arhitekta Mathiasa Antuna Weissa gradio do 1725. godine, a nakon izgradnje bio je jedan od najsuvremenijih objekata takve namjene na Jadranu.

Od 1740. do 1780. u Rijeci radi znanstvenik i prvi stručnjak za ženske bolesti i porode, liječnik Ksaver Graziano koji  se smatra osnivačem pomorske medicine u Rijeci, bio je prvi sudski liječnik i prvi epidemiolog i infektolog.[1]

Podrijetlom iz Italije Graziano je na sjednici Gradskog vijeća 1740. jednoglasno izabran za liječnika primariusa (medico primario) i to na mandat od tri godine sa svim povlasticama koje je takav status nosio. Samo dva mjeseca nakon preuzimanja dužnosti u gradu je zavladala kuga, a Graziani se, nakon smrti drugog liječnika, sam brinuo za više od tri stotine svojih sugrađana kojima je bio na raspolaganju i noću i danju.[2] Veliko znanje, požrtvovnost i moralni integritet iskazao je i nakon katastrofalnog potresa koji je Rijeku zadesio 1750. godine.

Njegov je suvremenik i Nicolò Alvise Pattuna, kirurg koji nakon studija u Padovi, 1727. preuzima dužnost općinskog kirurga koju obavlja do 1768. kad njegovo mjesto preuzima mlad kirurg Giacomo Cosmini.

Zdravstvena kultura na visokom je nivou, a skrb o narodnom zdravlju postaje njezin sastavni dio. Zahvaljujući reputaciji koja ga prati Ksaver Graziano 1755. postaje i sanitarni liječnik (medicus ad saninatem). Sve do smrt Ksaver Graziano odgovorno se brine o zdravlju građana Rijeke i uvelike pridonosi unapređenju zdravstva.

Nakon smrti Ksavera Graziana Phisicus Urbis et Capo Sanitatis postaje Josip Mašić koji s Giovannijem Battistom Cambierijem, radi na  izučavanju i pronalasku terapije za tzv. škrljevsku bolest, posebno raširenu u vrijeme francuske okupacije grada.

Giovanni Battista Cambieri (Belgioso, Italija 1754. – Rijeka 1838.) bio je u prvoj polovici 19. stoljeća najcjenjeniji liječnik riječke regije. Rođen je u Italiji gdje završava Medicinski fakultet, a u Rijeku dolazi 1797. i ubrzo postaje glavni gradski liječnik. Njegovom inicijativom, Gradsko vijeće 1821. – prestankom francuske okupacije kojom započinje novo doba za riječku gradsku bolnicu – osniva povjerenstvo za pronalaženje nove lokacije za bolnicu. Povjerenstvo je bilo vrlo učinkovito. Te je iste godine otkupljen prostor bivše tvornice voska i vrt uz nju kako bi se uz bolnicu izgradila i zgrada za duševne bolesti, kapela sv. Duha te Milosrdni dom.[3]

Nova bolnica pod nazivom Ospedale civico Santo Spirito – Gradska bolnica Sv. Duh i Milosrdni dom, u nazočnosti guvernera Ferencza Ürményija, svečano su otvoreni 1. lipnja 1823. godine.

O tome kakav je Giovanni Battista Cambieri bio čovjek i koliko mu je bio važan rad bolnice možda najbolje svjedoči činjenica da je svojom oporukom 1835. Gradskoj bolnici ostavio čitav svoj imetak napisavši da milosrdno mjesto Riječke bolnice bude jedini i apsolutni nasljednik ovo malo imetka koji mi se našao u ovome gradu.

Poslije njegove je smrti 1838., Carskom odlukom, osnovana Cambierijeva zaklada (Fondazione Cambieriano), a ime ovog velikog čovjeka, znanstvenika, filantropa i pokretača suvremene medicine u Rijeci trajno je upisano u memoriji grada.

Do 1880. bolnica i Milosrdni dom djelovali su kao jedna institucija no tada se odvajaju u Gradsku bolnicu i Opći sirotinjski zavod (Istituto generale dei poveri). Ni jedna ni druga ustanova ne posluju bez problema koje su prepoznali bogati trgovci, Riječani Antonio i Constantino Branchetta, te ponudili donaciju za izgradnju novog zavoda za siromašne. Gradnja je prema projektu arhitekta Carla Pergolija započela 1903., a Zavod je u nju smješten 1906. godine.

Riječka gradska bolnica na istoj je lokaciji djelovala do 30. godina 20. stoljeća kad se seli u zgradu bivše Vojne pomorske akademije  u današnjoj Krešimirovoj ulici gdje joj je i danas sjedište.

Početkom 20. stoljeća javlja se ideja o osnivanju bolnice na Sušaku, tada važnom industrijskom i pomorskom središtu Hrvatskog primorja jer Riječka bolnica nije mogla udovoljavati potrebama stanovnika Primorja, Gorskog kotara i dviju županija. No osnivanje bolnice nije išlo lako iako nitko nije mogao slutiti da će Sušak tek 1924. dobiti malu opću bolnicu s operacijskom salom na Krimeji, u ljetnikovcu koji od obitelji Frlan otkupljuje sušačka općina. Bolnica nije ni izdaleka udovoljavala potrebama stanovništva Sušaka koji i dalje po zdravstvenu skrb moraju u Riječku bolnicu.

Kad je sve izgledalo prilično bezizlazno stvar u svoje ruke uzima agilni gradonačelnik Sušaka Gjuro Ružić i… još se jednom pokazalo kako volja, znanje i entuzijazam mogu pokrenuti i najzahtjevnije projekte. Prema ideji zagrebačkog arhitekta Stanka Kliske, inače učenika velikog Viktora Kovačića, granja bolnice počela je postavljanjem temeljnog kamena u listopadu 1932., a dovršena je 1935. Opća bolnica na Sušaku bila je tada jedna od najsuvremenijih zdravstvenih ustanova. U njoj je, pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića, 30. siječnja 1971. izvedena prva transplantacija bubrega u Hrvatskoj kojoj je prethodilo uvođenje redovite dijalize 1966. pod vodstvom prof. dr. Jerka Zeca.

Od malog hospitala do suvremenog Kliničkog bolničkog centra prošla su stoljeća obilježena željom da se stanovništvu grada – bez obzira na okolnosti koje nisu uvijek bile najpovoljnije – osigura primjerena zdravstvena skrb. Danas je KBC Rijeka jedan od pet kliničkih bolničkih centara u Hrvatskoj i središnja bolnička ustanova ovog dijela Republike Hrvatske, ali i nastavna i znanstveno-istraživačka baza Medicinskog fakulteta, Fakulteta zdravstvenih studija, Fakulteta dentalne medicine i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Utemeljeno na tradiciji i s pogledom u budućnost daje nam nadu da smo – zatreba li – u sigurnim rukama.

[1] Nikola Korin – Drago Vrbanić, Povijest zdravstvene kulture na području Rijeke, Dometi, 4-5/1985. str. 55.
[2] Radmila i Marijan Matejčić, Ars æsculapi, ICR, 1982., str. 20.
[3] Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Naklada Kvarner, Rijeka, 2013.