Spomenica kojom su građani Rijeke zahvalili Ciotti na
dvadeset godina gradonačelničkog mandata
Rijeka, 1892.

Rijeka svoj razvoj u velikoj mjeri temelji na izuzetno povoljnom zemljopisnom položaju na mjestu gdje se, kako to volimo reći, Kvarnerski zaljev duboko usjekao u kopno približivši more kontinentu, što je bilo važno za razvoj trgovine. I niska planinska barijera u zaleđu grada olakšavala je putovanja, a blizina Rječine koja je gradu osiguravala dovoljno pitke vode i u čijem je ušću stoljećima bila luka, dodatna su pogodnost.

No kao što svi znamo – ni povezanost s kontinentom, ni naša mala, ali moćna rijeka jedva vidljiva na zemljopisnoj karti, ne bi bili dovoljni da grad nije imao sreće i da u njemu nisu živjeli ljudi koji su ga voljeli i svojim znanjem, kapitalom i ljubavlju utjecali na njegov razvoj. Jer – i to svi znamo – svaka priča o gradu zapravo je priča o ljudima koji u njemu žive. Danas, baš kao i nekad. U slici grada ocrtava se slika njegovih građana.

Iako su mnogi, možda čak i ne želeći to posebno, ostavili makar mali trag u povijesti Rijeke, danas ovu priču posvećujemo Giovanniju Ciotti, čovjeku koji je bitno utjecao na sve aspekte života i preobrazbu od malog mediteranskog grada u moderno srednjoeuropsko središte privlačno doseljenicima iz svih krajeva Europe.

I zato se danas vraćamo u 19. stoljeće, u vrijeme velikih promjena koje iz temelja mijenjaju život dotad nevelikog grada. Rijeka je gradilište, a najsnažniji razvoj događa se nakon Ugarsko‑hrvatske nagodbe, kad prerasta u glavnu izvoznu luku Ugarske. U snažnu graditeljskom zamahu, koji u drugoj polovici 19. stoljeća posebno potiče riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta, Rijeka poprima izgled suvremenog i naprednog kozmopolitskog grada.

No vratimo se na početak.

Giovanni  de Ciotta rođen je 24. travnja 1824. godine u Rijeci. Majka mu je bila Adrijana Marija Adamić, kći Andrije Ljudevita Adamića, gradskog mecene, industrijalca, političara i trgovca uvijek korak ispred vremena u kojem je živio, a otac Lorenzo de Ciotta, trgovac drvom koji je u Rijeku došao iz Livorna. Snažno vezan uz djeda od kojeg baštini ne samo ljubav prema gradu već i sposobnost snalaženja u svijetu u kojem odrasta, Ciotta – vjerojatno i ne sluteći – kreće njegovim stopama.

Osnovnu i srednju školu završava u Rijeci, a potom uz podršku roditelja odlazi na Vojnu akademiju u Beč na kojoj studira graditeljstvo. No vojna karijera nije ga privlačila pa se vraća u Rijeku gdje počinje aktivno sudjelovati u životu grada i gdje počinje njegov angažman u politici, kulturi, graditeljstvu i poduzetništvu. Politički i poslovni partneri ubrzo ga prepoznaju kao vođu i vizionara te on, 1872., prihvaća prestižni položaj gradonačelnika čiji mandat – obilježen gospodarskim, urbanističkim, trgovačkim i kulturnim procvatom Rijeke – traje do 1896. godine i čini ga najdugovječnijim gradonačelnikom u povijesti.  

Odmah po stupanju na dužnost radi na ekipiranju Gradskog građevinskog ureda, na čijem je čelu najprije Giuseppe Leard, a od 1880. inženjer Isidor Wauchnig. Donosi se generalni urbanistički plan, a na urbanističkom oblikovanju Rijeke sudjeluju poznati europski arhitekti i graditelji, koji privučeni poslom i ugodnim življenjem u gradu u koji se slijeva kapital bogatih industrijalaca, trgovaca, patricija… u potpunoj slobodi ostvaruju svoje arhitektonske vizije.

Planovi su ambiciozni – predviđa se nasipavanje obale, izgradnja željezničkog kolodvora koja će Rijeku povezati sa zaleđem, gradi se moderna luka pred gradom, a osim izgradnje novih palača i građevina pristupa se i temeljitim obnovama postojećih. Lice grada mijenja se i oblikuje po uzoru na europske metropole, a reprezentativni objekti pročelja okrenutih prema luci kreiraju nove gradske vizure.

Gradi se novo, suvremeno kazalište (1885., Helmer&Fellner), Palača Modello (1885., Helmer&Fellner), Kraljevska pomorska uprava (1885., Josip Hubert), Palača Ploech (1887., Giacomo Zammattio), Guvernerova palača (1896., Alajos Hauszmann), Palača Adria (1897., Francesco Mattiassi/Franjo Matiasić)…

Važnu ulogu u realizaciji urbanističkih projekata, osim hrvatskih i talijanskih arhitekata i graditelja, imali su bogati, utjecajni i imućni građani okupljeni oko gradonačelnika Ciotte, osobito Robert Whitehead,   Annibale Ploech i Josip Gorup te sušački veleposjednik Gjuro Ružić čiji je utjecaj na industrijski i gospodarski razvoj Rijeke bio nemjerljiv. Otvorena je prva rafinerija nafte u ovom dijelu svijeta, koja je postala najveća rafinerija Austro-Ugarske, pokrivajući 30 posto potreba Monarhije.

No grad nije dovoljan sam sebi pa se željezničkim prugama povezuje s Bečom, Budimpeštom, Ljubljanom, Zagrebom i Trstom, što utječe na porast lučkog prometa i razvoj Rijeke i kao središta brodarskih kompanija.

Priljev kapitala dovodi do osnivanja financijskih ustanova među kojima je najznačajnija Riječka banka osnovana 1871. godine, a ljudi koji dolaze iz svih dijelova Europe smještaj nalaze u više od dvadeset riječkih hotela. U gradu djeluje više od dvadeset konzularnih predstavništva. 

No grad nije samo posao. Giovanni Ciotta bio je svjestan i značenja kulture – uostalom nije li njegov djed bio prvi kazališni čovjek Rijeke?! – pa je potaknuo gradnju suvremenog kazališta, muzeja i biblioteke, a ništa manje pažnje nije posvećivao školstvu i obrazovanju.

No kako se politika nerijetko – svjedočimo tome i danas – uplete i tamo gdje joj nikako nije mjesto, uplela se i u karijeru Giovannija Ciotte. Zbog neslaganja s politikom ugarskog premijera Dezsőa Bánffyja kojom se ugrožava autonomni status Rijeke, 1896. godine podnosi ostavku. Bez „fige u džepu“ i  beskompromisan, uvjeren u ispravnost svoje odluke povlači se iz javnog života ostavivši nam ostavštinu kakvom se malotko može pohvaliti. Vrijeme njegova gradonačelničkog mandata vrijeme je najintenzivnijeg procvata Rijeke, a njegova ljubav prema gradu, vizionarstvo i potpuna predanost cilju temelj su identiteta Grada. Naša je obveza učiti na onome što su nam ostavili Ciotta i njegovi suvremenici i samo slijediti njihove tragove. To nam, volimo li grad, ne bi trebalo biti teško.

Giovanni Ciotta umro je 6. studenog 1903. u Lovranu, a pokopan je na Groblju Kozala.