Kulturno povijesni odjel objedinjuje raznovrsnu pisanu građu i artefakte koji govore o povijesnom razvoju, načinu života i kulturnim postignućima žitelja Grada i šireg područja koje svojom djelatnošću pokriva Muzej.
Stoljećima je granica na Rječini uvjetovala razvoj dvaju gradova, na desnoj obali Rijeke i na lijevoj obali Sušaka. Gospodarski, politički i kulturni razvitak Rijeke u drugoj polovici 19. stoljeća, a Sušaka početkom 20. stoljeća pridonijeli su i osnivanju i razvoju kulturnih institucija, pa tako i muzeja – Musea Civica u Rijeci 1893. godine i Gradskog muzeja u Sušaku 1933. godine.
Predmet koji je inicirao začetak Gradskog muzeja – Musea Civica – čaša iz koje je pio car Franjo Josip I. ujedno je i prvi predmet Kulturnopovijesnog odjela. Kako je politika pribavljanja građe i sama vrsta muzeja u početku nedefinirana, u njega su darivanjem pristizali većinom raznovrsni novci, medalje, egzotični predmeti i prirodnine. Tek krajem osamdesetih godina 19. stoljeća zahvaljujući pojačanom interesu za proučavanje lokalne povijesti, sazrijeva ideja o zavičajnom muzeju čija bi glavna briga trebala biti prikupljanje predmeta koji se odnose na Rijeku i podsjećaju stanovništvo na njezinu prošlost na običaje i navade (La Bilancia, 29. 4. 1889.) te se započinje s osmišljenim prikupljanjem građe kulturnopovijesnog značenja.
Već je 1889. naznačeno da bi bilo dobro, osim Prirodoslovnog odsjeka i Odsjeka za numizmatiku, aktivirati i Odsjek za industriju (umjetnost i obrt) (La Bilancia, 29. 4. 1889.).
Zbirke Odjela uvelike su obogaćene otkupom ostavštine dvorskog savjetnika Cimiottija (La Bilancia, 12.11.1892.)
te legatom Giovannija Koblera (tri sveska rukopisa Memorie delle citta di Fiume, kopije dokumenata, dvije stotine i sedamdeset svezaka i stotinu trideset fascikala raznih djela…) (La Bilancia, 3.8. 1893.).
Otkako je Muzej osnovan, najveći je problem predstavljao njegov smještaj. Tek preseljenjem Musea Civica u rezidenciju nadvojvode Josipa, Vilu Margherita, stvaraju se uvjeti za muzeološku prezentaciju i pohranu građe. Preuređenje prostora bilo je dugotrajno. Konačno je prihvaćeno rješenje o sistematizaciji i uređenju Musea Civica koje je 1939. godine ponudio Riccardo Gigante. Prema tom je rješenju Odjel arheologije smješten u prizemlju, na prvom katu je svečana dvorana za prijeme u kojoj su izloženi reprezentativni portreti, a na drugom je Povijesni odjel s građom vezanom uz D’Annunzija i Odjelom moderne umjetnosti (DAR, JU 6, I-8-8/1930-1944, kutija 331, br. 4229 od 27. 2. 1939.).
Za razliku od kaotičnog i dugogodišnjeg nastajanja Musea Civica u Rijeci, cilj je Gradskog muzeja Sušak, poznat iz njegova Statuta, zacrtan pri samom osnivanju, a glasi : sabrati i čuvati sve što se odnosi na prošlost grada Sušaka i njegovog okoliša (Statut Muzeja Grada Sušaka, Arhiva PPMHP).
Tako je od početka Muzej, uz Prirodoslovno, imao i Kulturno – historičko odjeljenje. Tada su utemeljene i zbirke koje i danas većim dijelom egzistiraju u Kulturnopovijesnom odjelu: Zbirka slika i portreta,zbirke grbova, knjiga, povelja, spisa, brošura i novina, pečata i medalja, numizmatike, keramike, oružja, rimskih starina, narodne nošnje, pomorstva, jedrenjaka i parobroda, kućnih potrebština, raznih predmeta i namještaja te priručna biblioteka (Popis inventara Gradskoga muzeja Sušak, Arhiva PPMHP).
Stvaranjem jedinstvene muzejske ustanove spajanjem riječkog i sušačkog muzeja nakon Drugoga svjetskog rata, objedinjavanjem građe, ljudstva i prostora omogućen je jedinstven pristup prezentaciji građe, te su postupno, marom i zalaganjem djelatnika – kustosa, realizirane stalne ili povremene izložbe.
Prvom je poslijeratnom izložbenom koncepcijom v.d. ravnatelja Aleksandra Perca predviđeno postavljanje izložbe razvitka Rijeke i pomorska izložba (Muzej Hrvatskog primorja Rijeka, br. 114/49. od 14.3. 1949., Arhiva PPMHP) u muzejskim prostorima u Domu kulture u Rijeci a na Trsatu izložba Hrvatskog primorja (Muzej Hrvatskog primorja Rijeka, br. 114/49. od 14.3. 1949., Arhiva PPMHP). Tom prigodom Aleksandar Perc opisuje i postav Kulturnopovijesnog odjela: U prostoriji III izlaže se stan riječke građanske porodice 19. stoljeća s primjercima pokućstva, slika, škrinja, vitrine s porculanom i staklom te raznim sitnim predmetima. Iz ove prostorije dolazi se u manju prostoriju IV u kojoj će u većim fotografijama biti izložene slike Rijeke od 15.-18./19. st. te nekoliko veduta Rijeke i okolice iz 19. st. Taj materijal biti će oživljen slikama i drvenom skulpturom, ikonama i sl. što treba da prikaže kulturnu razinu Rijeke u tom razdoblju. Prostorija V. biti će upotrebljena za izlaganje prehistorijskog i rimskog materijala (iskopina) nađenog na teritoriju grada ili u okolici te neke objekte u kamenu iz vremena rane gotike (ploča s likom lava i viticom iznad njega, dvije patere, dio transene – sve navodno iz stare riječke župne crkve). Na hodniku će biti primjerci kovanog željeza iz vremena klasicizma (…), a u prostoriji koja sada služi kao kancelarija će se izdvojiti jedan dio i ograditi paravanom te eventualno upotrijebiti za izložbu riječkog graditelja violina Dr. Kresnika (Muzej Hrvatskog primorja Rijeka, br. 114/49. od 14. 3. 1949., Arhiva PPMHP ). U Odjelu na Trsatu treba da bude prikazano Hrvatsko primorje tj. kraj sa pojedinim karakterističnim mjestima (najbolje velikim fotografijama), izgled tipične primorske kuće (unutrašnjost), eventualno etnografski materijal, uspomene na koju važniju ličnost, historijski razvoj od najstarijih vremena do našeg vremena s osobitim obzirom na period NOB-a. (Muzej Hrvatskog primorja Rijeka, br. 114/49. od 14. 3. 1949., Arhiva PPMHP). Ta se koncepcija postupno upotpunjavala, a većim je dijelom realizirana zaslugom Miroslava Blažičevića, najprije ravnatelja Muzeja grada Sušaka, potom honorarnog stručnog suradnika, restauratora te jedno vrijeme i ravnatelja Muzeja Hrvatskog Primorja koji je sistematičnim, pedantnim i predanim radom i sa skromnim sredstvima do 1952. godine uspio izložiti Arheološku zbirku, manji dio Numizmatičke zbirke, dio Zbirke oružja, Etnografsku zbirku, Zbirku crkvene umjetnosti, Zbirku stilskog namještaja, Zbirku heraldike, Zbirku egzotičnih predmeta, Zbirku NOB-a i NOR-a i Zbirku Kresnik. Brižljivo bilježeći svaku donaciju, radom u ustanovi i na terenu te pri restauraciji djela, Miroslav Blažičević ostavio je brojnu dokumentaciju bez koje bi naš današnji rad bio uvelike otežan.
Ukidanjem Doma kulture «V. Švalba Vid» 1955. godine i postupnim oslobađanjem prostora stvaraju se uvjeti za realizaciju stalnog postava. Već 1961. godine ambijentalno se uređuju saloni Palače u kojima se tijekom 1962. godine, uz predmete umjetničkog obrta, izlažu slike, grafike i skulpture iz fundusa Muzeja.
Kao dio stalnog pomorsko – povijesnog postava na drugom je katu 1964. godine otvorena izložba Egzotika. Stalni je postav proširen potom izložbama Zbirka oružja, 1977. i Zbirka brava, ključeva i okova, 1978. godine autorice Ljerke Stečić, godinama jedine kustosice Kulturnopovijesnog odjela. Tom su prigodom tiskane i popratne publikacije.
Sedamdesetih se i osamdesetih godina 20. stoljeća, u Muzeju zapošljava veći broj kustosa i stvaraju povoljniji uvjeti za rad. To omogućuje potpuniju obradu predmeta i rezultira većim brojem izložbi čiji su autori ili koautori kustosi Odjela.
Izložbena su i izdavačka djelatnost posebno intenzivne devedesetih godina, kad se počinju izdavati katalozi muzejskih zbirki – Zbirka satova, Zbirka portreta te Heraldička zbirka.
Posljednjeg je desetljeća 20. stoljeća prvenstveni interes djelatnika usmjeren na upotpunjavanje muzejske dokumentacije te zaštitu građe.
Intenzivan se rad djelatnika Odjela bilježi i izvan Muzeja kroz stručnu i znanstvenu djelatnost te suradnju s drugim ustanovama u kulturi u Hrvatskoj i izvan nje. Zalaganjem kustosa Radmile Matejčić, Milana Galića i Goroslava Oštrića prikupljena je građa i otvorena dislocirana Muzejska zbirka Kastavštine, a djelatnici su Muzeja koautori izložbe i autori tehničkog postava Stalne izložbe sakralne umjetnosti u crkvi Svetog Vida.
Zahvaljujući angažmanu djelatnika Odjela uspostavljene su i muzejske zbirke u Bakru, Grobniku, Novom Vinodolskom i Baški na otoku Krku.
Suradnjom s Konzervatorskim odjelom u Rijeci Republičkog zavoda za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske izvršena je revizija građe, popis inventara i izrada dokumentacije Gradskog muzeja u Bakru.
Fundus Kulturnopovijesnog odjela nezaobilazan je pri obradi i ilustraciji tema iz prošlosti Rijeke, Sušaka, Hrvatskog primorja i otoka, no građa je Odjela predstavljena i na brojnim izložbama u organizaciji drugih muzeja.
Ovom bismo se prigodom, uz već spomenute, željeli prisjetiti i ostalih kustosa zaslužnih za razvoj Odjela i očuvanje povjerene nam baštine. U Odjelu su, dulje ili kraće vrijeme, djelovali Neda Cvijanović, Đurđica Kružić, Radmila Matejčić, Zdravka Emili, Milan Galić i Blaženka Vojvodić.
Tijekom stotinu godina postojanja Muzeja kustosi su i građa najstarijeg i najvećeg odjela – Kulturnopovijesnog – odigrali važnu ulogu u ostvarenju mnogih zacrtanih programa. Uloga nositelja programa konstanta je Odjela, uvjetovana, dijelom, i raznovrsnošću građe.
Pred nama su još mnogi nerealizirani projekti, a najveći je novi, stalni postav koji iziskuje potpuni angažman, velika financijska sredstva i stručnu ekipiranost. Nadamo se da će barem neki od njih biti realizirani prije svečanosti obilježavanja 150. obljetnice osnivanja muzeja.