“Nismo Ćići ni Brkini, mi smo jušto na kunfini” – stalni postav etnografske baštine Liburnijskog krasa
Stradanjem 30. travnja 1944. Lipa je izgubila materijalna svjedočanstva tradicijskog života, a samim time i dio identiteta. Etnografska zbirka starog Spomen muzeja Lipa organizirana je još tijekom 1969. godine na način da su se predmeti prikupljali u Lipi susjednim mjestima na hrvatskoj i slovenskoj strani ovog pograničnog kraja. Etnografskim postavom, kako starog tako i novog muzeja, uspostavlja se simbolička veza između života u Lipi prije i nakon stradanja te se ukazuje na neospornu podudarnost materijalne i nematerijalne baštine jednog šireg prostora. Uže gledano, riječ je o mikroregiji Liburnijskog krasa (Lipa, Rupa, Šapjane, Pasjak i Brce). Šire gledano, spomenutim mjestima moramo pridružiti Ćićariju, Kastavštinu i slovenske Brkine. Živjeti u središtu navedenog prostora zapravo znači živjeti uz granicu (geografsku, kulturološku, a danas i državnu) te prihvaćati različite utjecaje kao neodvojive dijelove vlastita identiteta.
Postav predstavlja tradicijske načine gospodarenja (poljoprivreda, iskorištavanje šuma, stočarstvo) i trgovine na ovim prostorima, tradicijske vještine i zanate, običaje godišnjeg i životnog ciklusa te tradicijska vjerovanja. Postav oslikava svakodnevicu Krasa s kraja 19. te prve polovice 20. stoljeća koja se ogleda u artefaktima, fotografijama, dokumentima te prikupljenim kazivanjima i sjećanjima starijih stanovnika.
U pripremi postava korištena je građa Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, Konzervatorskog odjela u Rijeci, Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, Slovenskog etnografskog muzeja iz Ljubljane, Odsjeka za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te većeg broja privatnih arhiva i zbirki.
