Lepeza od nojeva perja

Italija, početak 20. stoljeća 

foto: Rino Gropuzzo

Ne tako davno, dok je ljeto još bilo vrijeme uživanja u toplini sunca neopterećeno upozorenjima duginih boja i sve češćim ukazivanjem liječnika koji nas, u najboljoj namjeri, upozoravaju na opasnosti koje nosi mnogima najdraže godišnje doba, lepeza je bila modni dodatak tek onih modno najosvještenijih dama. Više kao dekorativni accessoire, nego kao funkcionalni predmet bez kojeg je danas ljeto gotovo nezamislivo. I ono na moru, ali još više ono u gradu. I dok ponekad histerično mašemo lepezom kako bismo pokrenuli zrak, a on nikako da se pokrene, malotko razmišlja o povijesti ovog zanimljivog predmeta. A ta je povijest uistinu duga i vodi nas daleko u prošlost.

Naziv lepeza podrijetlo ima u turskom i perzijskom leksiku (yelpaze, od tur. yel: vjetar i perz. bezīn: koji puše), a znači onaj koji se igra vjetrom. Kako su prve lepeze napravljene po uzoru na ptičje krilo veza između lepeza i ptica postoji u brojnim kulturama. Tako je u Indiji, naziv za lepezu panka, što znači pero ili ptičje krilo, a isto značenje ima i shànzi, kineski naziv za lepezu.

Iako se najčešće vezuju uz kulturu Japana i Kine, domovina lepeza je Egipat gdje su bile statusni simbol. Lepezama izrađenim od nojeva perja ili palmina lišća robovi su hladili svoje gospodare ili ih štitili od insekata. Nosile su se i u protokolarnim događanjima kad su predstavljale dostojanstvo kralja.

Lepeza je i dio kulture antike. U 5. stoljeću prije Krista čest je motiv na grčkim vazama, a ugledne Rimljanke u šetnji gradom hodale su uz ropkinje koje su ih hladile lepezama.

I ostale stare civilizacije – Meksiko, Indija, Perzija, Kina i Japan – poznaju lepezu. Tako se u Kini velike lepeze izrađene od perja i skupocjenih materijala na dugačkim štapovima nose u carskim procesijama. Tijekom vremena lepeze se u Kini počinju oslikavati, a na vrhuncu popularnosti njihovo ukrašavanje sjedinjuje slikarstvo, kaligrafiju i poeziju i stvara jedinstvena umjetnička djela.

Jednako kao i majstori staklari u Veneciji i majstori izrade lepeza vrlo brzo stječu važno mjesto u kineskoj umjetnosti, ali i visok društveni status. Njihove su lepeze profinjenih linija, površine izrađene od brokata ili svile, a drške od bjelokosti, zlata, srebra i cijenjenih vrsta drveta.

Oslikane lepeze izrađivale su se od bijele svile ili kvalitetna rižina papira i, iako mala, takva površina služila je kao slikarsko platno.

Izrada lepeza u Japanu počinje u 6. stoljeću, a u 11. stoljeću počinje proizvodnja praktičnih lepeza na sklapanje. Rebra takve lepeze izrađuju se – ovisno o materijalnom i/ili društvenom statusu vlasnice – od jednostavnih materijala poput bambusa ili ratana ili cjenjenijih poput zlata ili žada, a vještina izrade svrstava ih u prava mala remek-djela. Središte proizvodnje do danas ostaje Kyoto.

S Istoka krajem 15. i u 16. stoljeću lepeza dolazi u Europu, a posebno je popularna u Italiji koja i danas nosi status prijestolnice mode te u Španjolskoj gdje je i dio narodne nošnje. Izrađuje se najčešće od guščjeg perja, a egzotičniji primjerci od perja fazana, pauna, ždrala, sokola, pijetla te repa jastreba i orla.

Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće pojavljuju se tzv. brisé lepeze koje se sastoje samo od rebara – uglavnom od bjelokosti ili drva – međusobno povezanih vrpcom. Brisé lepeze bile su manjih dimenzija i bogato ukrašene. Jedna od najstarijih sačuvanih lepeza, tipa brisé, izrađena je 1620. godine u Firenci, tada jednom od središta izrade lepeza. Sastoji se od sedam dijelova drvenih rebara od kojih je svako oblikovano poput nojeva pera.

U mletačkim novinama iz 18. stoljeća čitamo da su „žene ponekad lepezama izvodile veće podvige nego muškarci mačem”. Možda je takav zaključak temeljen na činjenici da je u 18. stoljeću na francuskom dvoru osmišljen tajni govor lepeza, a svaki pokret lepezom imao je svoje značenje

I dok su u Europi lepeze isključivo rabile žene, u Aziji ih rabe i muškarci pa su lepeze od konjske ili dlake divljači predstavljale statusni simbol muških vladara.

Nema puno uporabnih predmeta tako bogate povijesti i takva značenja kakvo je imala, a sve više i danas ima lepeza. Nisu joj odoljeli ni čuveni Oscar Wilde (1854.–1900.) koji je 1892. objavio roman „Lady Windermere’s Fan“ („Lepeza lady Windermere“), ni Lisa See (1955.) koja je zahvaljujući ekranizaciji romana „Snow Flower and the Secret Fan“ („Sniježnica i tajna lepeza“) odlukom Organizacije kinesko-američkih žena 2001. proglašena Nacionalnom ženom godine.  Radnja romana vodi nas u 19. stoljeće u južnokinesku  provinciju Hunan i govori o ženama koje u društvu koje im nije naklonjeno pronalaze način međusobne komunikacije šaljući jedna drugoj poruke na lepezama.

I tako – nakon što je početkom prošlog stoljeća pala u zaborav – lepeza ponovno na velika vrata ulazi u naše živote. Sklopiva, jednostavna, šarena ili jednobojna… lepeza, na svoj gotovo bešuman način, ponovno postaje predmet želja ili, kako bi rekli novi naraštaji, must have.