Hrvatska gimnazija na Sušaku
n.a., 1906.
Iako bi se po naslovu ovog bloga moglo zaključiti kako je sve išlo jednostavno i lako to nipošto nije istina. Stoljeća dijele pero od touchscreena! A u tim se stoljećima na različite načine, uz različita pomagala i na različitim jezicima uvijek učilo i podučavalo. Jer učenje je ključ koji otključava vrata uma i put prema beskrajnom spektru mogućnosti.
Počeci riječkog školstva vezuju se uz 15. stoljeće, a o njima Andrija Rački (Fužine 1870.– Rijeka 1957.) teolog i povjesničar piše: „Grad Rijeka stvorio si bijaše rano dobre škole i vrsne zavode“.
Prva škola bila je crkvena i djelovala je unutar riječkog kaptola, a obrazovala je isključivo svećenike, a da su svećenici davali i privatne poduke zaključujemo na temelju zapisa iz knjige Gradskog vijeća, tzv. kancelarijske knjige Antonija de Renna. U njoj čitamo kako je riječki kanonik Antun Višnjić 1437., od građanina Zorića, primio šesnaest libara za poduku njegova sina Marka.
Svećenici riječkog kaptola podučavali su domaću djecu na čakavštini i to u hrvatskoj glagoljskoj kaptolskoj školi osnovanoj 1457. i smještenoj uz Crkvu Blažene Djevice Marije.
Nagli razvoj grada i potreba za obrazovanim kadrovima dovode u 15. stoljeću i do osnivanja prve svjetovne škole. Pretpostavlja se da je bila smještena ispod Sokol kule, na početku Korza, da je bila trorazredna i da se u njoj učilo čitanje, pisanje, računanje i trgovačko dopisivanje.
Kratko vrijeme u gradu djeluje i latinska gradska škola koja kasnije postaje latinsko-talijanska.
Nakon burnog 16. stoljeća Rijeka ulazi u mirnije i prosperitetnije 17. stoljeće. Otvoren je put razvoju trgovine i prometa, u grad dolaze poduzetnici, trgovci, obrtnici, koji u Rijeku unose način života europskih gradova. U takvim se okolnostima formira skupina bogatih građana koji utječu ne samo na gospodarski već i na društveni, kulturni i uopće javni život grada u kojem je obrazovanje mladih naraštaja jedan od prioriteta, a u čemu crkveni redovi, posebno isusovci sa svojim razvijenim sustavom školstva, imaju velik utjecaj.
U grad dolaze 1627. godine i osnivaju isusovački kolegij. Za održavanje nastave Grad im ustupa Sokol kulu i odobrava 200 forinti godišnje za poučavanje i disciplinu sinova. Nastava u tek osnovanoj gimnaziji započinje već 23. studenoga 1627., a pohađa je 150-ero učenika. Odvija se na latinskom i talijanskom jeziku, no premda uz profesore talijanske nacionalnosti u školi rade i Hrvati, svaki pokušaj korištenja hrvatskoga jezika u nastavi bio je zabranjen jer se manje vrijedan „ilirski jezik“ koristi samo u sitnog puka i u obitelji[1].
Kao važan dio pedagoške djelatnosti isusovci organiziraju i rad školskih kazališta, u kojima glume polaznici škole, pa se počeci scenske djelatnosti u nekim hrvatskim gradovima mogu pratiti gotovo paralelno s počecima rada isusovačkih škola. I premda svoja kazališta imaju i pavlini u gimnaziji u Senju i franjevci u slavonskim gradovima, isusovačko glumište najutjecajnije je i najrasprostranjenije.
Isusovačke su kazališne predstave javne, dostupne svim stanovnicima grada, a održavaju se na latinskom, nastavnom jeziku svih isusovačkih škola te rijetko na talijanskom, ali i hrvatskom jeziku.
Veliko zanimanje za pohađanje isusovačke škole dovelo je i do otvaranja paralelnih razreda, pa već 1633. gimnazija ima četiri niža gramatička i dva viša humanistička razreda.
Nakon smrti cara Ferdinanda II. 1637., njegov sin Ferdinand III. riječku gimnaziju izjednačava s drugim isusovačkim sveučilištima u Europi. Tako su ispunjeni uvjeti za prerastanje riječke isusovačke gimnazije u sveučilište, što se dogodilo 1726. godine, kad su otvoreni studiji teologije, filozofije i matematike.
Riječka isusovačka gimnazija uvelike je pridonijela boljem obrazovanju i razvoju kulture u Rijeci, boljem poznavanju latinskoga i talijanskoga jezika koji prevladava u poslovnom i društvenom miljeu grada, a mnogobrojni su đaci i studenti u grad unijeli živost i pozitivno ozračje.
Godine 1765., odlukom Marije Terezije s radom započinje njemačka trorazredna škola u kojoj se dječaci uče besprijekorno čitati i pisati talijanski, njemački i latinski te dobro računati, a školstvo 1770. postaje državna briga.
Ni djevojčice nisu bile zapostavljene. Za njihov odgoj i obrazovanje brinulo se u privatnoj internoj školi pri samostanu benediktinki gdje je 1777. otvorena ženska svjetovna trorazredna osnovna škola. U školi se učilo čitanje, pisanje, računanje, vjeronauk, ali i krojenje, šivanje i vezenje.
Već 1778. s radom počinje javna škola za odgoj i obrazovanje ženske djece, a 1781. i talijanska četverorazredna škola.
Intenzivan razvoj brodarstva dovodi do povećane potrebe za stručnim pomorskim kadrom pa se 1777. u gradu otvara i Nautička škola koja djeluje do 1784. godine. Škola je ponovno uspostavljena 1813. godine.
Unatoč činjenici da se počeci glazbene djelatnosti u Rijeci vezuju uz crkvu još u srednjem vijeku, glazbena se poduka u gradu spominje 1779. i 1791., a 1789. u sklopu tzv. normalne škole, kao posebna jedinica, djeluje glazbena škola. Razvojem građanskog društva glazba izlazi izvan crkvenih okvira, ulazi u građanske domove, a aktivniji glazbeni život i potreba za stručnim kadrom, primorat će gradske vlasti da 1820. utemelje Javnu školu za vokalnu i instrumentalnu glazbu (Pubblica scuola di Musica vocale e instrumentale). U školi se uči pjevanje i sviranje na puhačkim i gudačkim instrumentima te glasoviru, a cilj je osposobljavanje kadrova za popunu orkestra, za potrebe crkve i glazbenog života grada.
Riječka škola crtanja (Scuola di disegno) osnovana je 1787., a u nju se uključuju obrtnici – zidari, klesari, stolari, bravari, zlatari… Školovanje traje dvije godine, a nastava se održavala u crkvi sv. Vida. Poduku iz stručnih predmeta – arhitekture, geometrije, ornamenta, anatomije… – drži prvi učitelj Filip Tichtel, geometar iz Kraljevice. Školu pohađaju i daroviti pojedinci od kojih se neki poslije, uz stipendiju Magistrata, školuju u Veneciji.
Iako su uvelike pridonijele kvaliteti obrazovanja škole su – s obzirom na to da se nastava odvijala na latinskom, talijanskom ili njemačkom te mađarskom jeziku – utjecale i na odnarođivanje Hrvata. No čvrsto utkan u svakodnevni život riječkoga puka hrvatski se jezik, nasreću, othrvao svim nasrtajima i pokušajima zatiranja. I to zahvaljujući velikim naporima u nastojanju da se u gradu počnu osnivati škole na hrvatskom jeziku.
Najveći uspjeh hrvatskog školstva u Rijeci u 19. stoljeću postignut je u radu riječke gimnazije zahvaljujući Josipu Bunjevcu (1797. – 1868.) koji je svojim političkim utjecajem uz talijanski jezik u nastavu uveo i hrvatski. I ne samo to! Hrvatski jezik postao je zaseban predmet.
Razdoblje poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. nije bilo naklonjenu školovanju na materinskom jeziku. Pripadnici protalijanske i mađarske struje svojim su utjecajem na školstvo u Rijeci označili jedno od najmračnijih razdoblja obrazovanja na hrvatskom jeziku. Ukidaju se škole na hrvatskom jeziku, raste broj škola u kojima se nastava odvija na talijanskom, a krajem stoljeća bilježi se i porast broja učenika u mađarskim školama.
U tako nepovoljnim uvjetima odvija se nastava u Hrvatskoj gimnaziji koja se suočava s brojnim problemima no preseljenje u novu zgradu na Fiumari 1881. godine kao da je bio zamašnjak za hrvatsko školstvo u Rijeci. Popravili su se uvjeti u kojima je škola djelovala, a i porastao je broj učenika koji je pohađaju. l tako do 1896. kad je iz Rijeke gimnazija preseljena na Sušak, a Rijeka je ostala bez škole na hrvatskom jeziku.
U novo stoljeće ušlo se s puno problema, nesigurnosti, nerazumijevanja i strepnje. No nije se odustalo. Od tada do danas riječko se školstvo razvija munjevitom brzinom prihvaćajući sve trendove suvremena života, no uvijek temeljeno na tradiciji i povijesti.
Dug je put grad prošao od prvih crkvenih škola do suvremenom europskog istraživačkog i znanstveno-obrazovnog sveučilišnog središta kakvo je Rijeka danas, a naraštaji mladih obrazovanih stručnjaka u svim strukama koji svoja znanja i vještine nastavljaju razvijati u gradu, ali i diljem svijeta, postižući velike uspjehe, najbolja su potvrda da je Rijeka – što se školstva tiče – na pravom putu.
[1] Skupina autora, Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988., str. 129.
