PUTNA ČAŠA
Austrija ili Češka, oko 1775.

Ove godine obilježavamo 130. godina otkad je Rijeka dobila svoj prvi muzej i zato se danas prisjećamo događanja koja su 1883. dovela do osnivanja Musea Civica, prvog riječkog muzeja čiji je jedan od slijednika i naš muzej.

Iako se s tolikim vremenskim odmakom može činiti da je sve teklo jednostavno i lako trebalo je puno volje i entuzijazma kako bi muzealci, unatoč ponekad i nepovoljnim okolnostima i nerazumijevanju, pa i apsurdima poput onog kad se u gradu intenzivne izgradnje godinama ne pronalazi primjeren prostor za smještaj muzeja, uspjeli pokazati koliko je važno novoj generaciji sačuvati ona dobra koja se mogu zaboraviti, a potječu od naših uvaženih djedova kako još 1887. piše dnevnik La Bilancia.

No krenut ćemo od početka, a početke iščitavamo u povijesnoj bilješci o dvojici careva, jednom hrabrom generalu i jednoj čaši.

A čaša… čaša je samo naizgled obična jer riječ je o carskoj putnoj čaši koja je od 1775. kad ju je austrijski car Josip II. darovao generalu Nicolòu de Lumagi de Millekronu koji se borio u redovima austrijske vojske, do trenutka kad je postala muzejski eksponat, promijenila više no nekoliko vlasnika. I svi su je čuvali kao milu uspomenu na blagonaklonost vladara.

A onda, kad je 1875. u Rijeku došao car Franjo Josip I. i poželio da se čaša, kao spomen na Njegova Preuzvišena Prethodnika, pohrani u muzeju, počela su prva razmišljanja o ustanovi koja će – pokazat će se puno godina poslije – čuvati i čašu, ali i mnoga druga svjedočanstva života na prostoru Primorsko-goranske županije i grada Rijeke.

Ipak, od čaše do 1893. kad je, na veliko zadovoljstvo već pomalo nestrpljivih građana, u Muškoj osnovnoj školi na Dolcu otvoren Museo Civico Fiume (Gradski muzej Rijeka),  prošlo je punih osamnaest godina. Mijenjale su se koncepcije, uprave i komisije, tražio primjeren prostor… No napokon se pokazalo da upornost i htijenje možda nisu presudni, ali da su itekako važni za dolazak do cilja.

Na tim su iskustvima vjerojatno učili i sušački intelektualci koji zahvaljujući entuzijazmu dr. Andrije Račkog i razumijevanju gradonačelnika Gjure Ružića 1933. u potkrovlju Gradske vijećnice na Sušaku osnivaju Muzej grada Sušaka.

Neprikladni smještaj obaju muzeja i stalna potraga za prostorom koji će zadovoljiti barem minimalne muzeološke standarde s jedne strane i povećanje fundusa s druge, dovode do integracije Musea Civica koji 1947. mijenja ime u Gradski historijski muzej – Museo storico citadino i Muzeja grada Sušaka koji je 1948. preimenovan u Muzej Hrvatskog primorja Sušak u jedinstven muzej – Muzej Hrvatskog primorja. Za posjetitelje je otvoren 1951. u rezidenciji obitelji Nugent na Trsatu.

I premda je netko možda mogao pomisliti da ujedinjenjem ovih dvaju muzeja završava zamršena povijest razvoja muzejske djelatnosti u Rijeci i da će odsad sve biti lakše, prevario se. Jer muzejska je građa sada bila smještena u dvama različitim prostorima – u rezidenciji Nugent na Trsatu i u Domu kulture „Vladimir Švalba Vid“ pa se razmišlja o novim promjenama. I novim nazivima.

A nove se promjene događaju 1953. kad muzej mijenja naziv u Narodni muzej. No čini se da je osim naziva sve ostalo isto. Građa je i dalje u dvjema zgradama, iako većim dijelom u Domu kulture „Vladimir Švalba Vid“ gdje je i uprava Muzeja. Stručni se rad odvija kroz četiri odjela: Odjel pomorstva, Odjel kulturne povijesti, Odjel etnografije i Odjel NOB-a, a u fundusu su i dvije vrijedne zbirke – Zbirka dr. Franje Kresnika i Kazališna zbirka.

Kad je 1955. ukinut Dom kulture „Vladimir Švalba Vid“ ukazala se mogućnost smještaja građe na jednom mjestu pa je tijekom 1956. sva građa, osim Zbirke NOB-a, smještena u nekadašnjoj Guvernerovoj palači. Ravnatelj postaje Ante Marohnić, a u Zapisniku o primopredaju dužnosti čitamo da je zaposlenih petero, od kojih su dvoje honorarci.

No promjenama još nije kraj! U rujnu 1958. u gradu je održano VI. savjetovanje pomorskih muzealaca na kojem je zaključeno da Rijeka, grad orijentiran na more, mora imati svoj samostalni pomorski muzej. I tako je 21. listopada 1960. osamostaljivanjem Pomorskog odjela Narodnog muzeja osnovan Pomorski muzej smješten u istočnom dijelu drugoga kata Guvernerove palače.

I tako je grad dobio Pomorski muzej koji, da zbrka bude veća, dijeli prostor s Narodnim muzejom. Nelogičnost smještaja muzejskih predmeta u dvjema institucijama čiji se rad u mnogočemu podudarao, heterogenost građe i činjenica da se oba muzeja nalaze u istoj zgradi dala su naslutiti novu promjenu. A ona se nije čekala dugo. Rješenjem o izmjeni Rješenja o osnivanju Pomorskog muzeja Rijeka muzej napokon – 21. lipnja 1961. – mijenja naziv u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka.

I tako je, nakon niza organizacijskih promjena, promjena naziva, smještaja i puno entuzijazma i volje grad napokon dobio ustanovu koja danas – prateći suvremene muzeološke trendove i koristeći suvremene načine komunikacije s publikom – predstavlja višestoljetnu povijest prostora današnje Primorsko-goranske županije i grada Rijeke kao njezina središta. A sve veći broj posjetitelja svih uzrasta i najrazličitijih interesa, sudionika projekata i programa koje organiziramo sami ili u suradnji s ustanovama koje se – svaka na svoj način – bave baštinom, daje nam potvrdu da smo na pravom putu.

Više o čaši možete doznati i na našem Digitalnom fundusu na poveznici https://digitalni.ppmhp.hr/?pr=i&id=16165