Rino Gropuzzo, 2017.
U život grada, u njegov nervozan ritam, nevidljivim su nitima čvrsto i neraskidivo utkani i njegovi sakralni prostori. Mjesta tišine, spokoja i zaustavljenog vremena kao da prkose (pre)glasnim zvukovima grada kojih smo posve svjesni tek kad uđemo u te oaze mira u kojima je sve drukčije nego vani. I boje, i mirisi, i ozračje… treperavi plamičak svijeća, vitraji kroz koje se prolama svjetlo i katkad neka tek jedva čujna molitva…
Riječka sakralna baština nerazdvojni je dio bogate kulturno-povijesne baštine grada. I premda svaka crkva i sakralni prostor ima vlastitu zanimljivu priču, put nas u ovim zapisima vodi do katedrale svetoga Vida, koja nosi ime zaštitnika grada. Prepoznatljive arhitekture, zanimljive povijesti u kojoj se isprepleću legenda i zbilja, katedrala je danas nezaobilazno mjesto – polazište ili cilj, svejedno – svakoga tko želi upoznati grad impresivne povijesti, dinamične sadašnjosti i izgledne budućnosti.
I zato se danas vraćamo u prošlost i kroz Gradski toranj ulazimo u mali mediteranski grad stiješnjen između zidina koje određuju njegov oblik i veličinu, uspinjemo se prema sjevernim gradskim vratima i moćnom feudalnom kaštelu te na trgu Grivica nailazimo na staru crkvu sv. Vida. Ondje je od 9. stoljeća, a na njezinim je temeljima, nekoliko stoljeća poslije izgrađena jedna od najljepših baroknih crkava na Jadranu.
Građena je prema projektu isusovačkog arhitekta Giacoma Briana. Da će zadržati ime sv. Vida, zaštitnika grada, čija će se svetkovina održavati u crkvi svakog 15. lipnja, da će se u crkvi održavati molitve u Velikom tjednu i procesija te da će kapetani u crkvi polagati zakletvu, dogovoreno je na sjednici gradskog vijeća održanoj 27. travnja 1634.
Četiri godine poslije, 15. lipnja 1638. posvećen je temeljni kamen u koji su bila uklesana imena zaslužnih za gradnju nove crkve, a u temelje crkve položena je medalja s likovima cara Ferdinanda II., utemeljitelja riječkog kolegija i njegova sina Ferdinanda III., koji je položio temeljni kamen.
Gradnja crkve započela je 1641. pod budnim okom talijanskog graditelja Francesca Olivierija i trajala sve do 1742. kad je pulski biskup Andrea Balbi posvetio crkvu. Građani Rijeke svjedočili su jednoj od najluksuznijih gradnja u Hrvatskoj u to doba.
