KAZALIŠNI JEDNOGLED
Beč, 19. stoljeće

Iako se počeci hrvatskog glumišta vezuju uz srednji vijek i liturgijske drame izvođene na latinskom jeziku, razdoblje organizirana i profesionaliziranoga kazališnog života koje obilježavaju velika imena hrvatske kazališne scene je devetnaesto stoljeće kad hrvatsko glumište, prvi put u povijesti, postaje dijelom političke ideje sadržane u hrvatskom narodnom preporodu. Vođe pokreta grof Janko Drašković i Ljudevit Gaj zahtijevaju utemeljenje narodnog kazališta, a toj ideji nemjerljiv doprinos daje Dimitrije Demeter, otac modernog hrvatskog teatra.

Novo razdoblje u hrvatskoj kazališnoj umjetnosti označila je izvedba prvog dramskog teksta novije hrvatske književnosti na štokavštini, predstava „Juran i Sofija ili Turci kod Siska“ Ivana Kukuljevića Sakcinskog izvedena 1840. u Zagrebu. Bio je to početak hrvatskog kazališta čija je središnja figura sve do sredine šezdesetih godina i pojave Augusta Šenoe bio upravo Dimitrije Demeter. Kazalištarac u pravom smislu riječi, Demeter je i autor „Teute“, najuspjelije drame ilirizma koja se drži programatskom dramom hrvatskog narodnog preporoda, a koju Stjepan Miletić smatra uzorom hrvatske tragedije.

Demeter surađuje sa svojim suvremenicima, a s Vatroslavom Lisinskim sudjeluje u stvaranju prvih hrvatskih opera „Ljubav i zloba“ i „Porin“ za koje piše libreta.

Povijesni je dan za hrvatsko glumište 24. studeni 1860. kad su, nakon burnih rodoljubnih prosvjeda građana, za vrijeme izvođenja drame „Peter von Szápár“  sa zagrebačke pozornice odjeknule riječi glumca Vilima Lesića koje su zauvijek promijenile hrvatsku scenu: od sutrašnjeg će se dana na zagrebačkoj pozornici glumiti samo hrvatski. Njegove su riječi izazvale oduševljenje kao nikad prije ni kasnije u narodnom kazalištu. [1]

Tako je završetak borbe za hrvatsko kazalište označilo početak institucionalizacije nacionalnog glumišta.[2]

Hrvatsko glumište druge polovice devetnaestoga stoljeća obilježila je djelatnost romanopisca, pjesnika, feljtonista, i kazališnog kritičara Augusta Šenoe. Šenoa svoju viziju suvremenog teatra pokušava provesti u djelo kao umjetnički ravnatelj i dramaturg zagrebačkog Hrvatskoga zemaljskog kazališta. U tom je kazalištu 1870. utemeljena stalna opera pod ravnanjem Ivana pl. Zajca, koji na toj funkciji ostaje do 1889. godine.

U drugoj polovici 19. stoljeća intenzivira se kazališni život i u drugim hrvatskim gradovima – Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Varaždinu, Osijeku. I dok je repertoar riječkog kazališta bio uglavnom na talijanskom jeziku, središta su hrvatskog scenskog života ovoga područja bili Sušak i Trsat gdje se nastoji sačuvati nacionalni identitet. Od 1852. odnosno 1854. kad su u Narodnoj čitaonici riečkoj amaterske skupine održavale scenske priredbe na hrvatskom, sve do oslobođenja 1945. hrvatski jezik nema pristup na riječku, baš kao ni na zadarsku scenu na kojima djeluju samo talijanska profesionalna kazališta.

Hrvatsko glumište na kraju 19. stoljeća obilježava snažna osobnost Stjepana Miletića koji 1894. dolazi na čelo uprave Hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu. Brojnim je novostima Miletić transformirao suvremenu kazališnu scenu po uzoru na europska kazališta tog vremena. Samo četiri  sezone na čelu kazališta Miletić ostavlja trajan trag te s pravom nosi titulu utemeljitelja hrvatskog glumišta.

Nakon Miletićeva povlačenja ukida se opera, a svoj procvat doživljava drama. Prikazuju se djela suvremenih hrvatskih dramatičara i gotovo svih europskih autora moderne, što kazalište čini središtem kulturnog života u gradovima.

Devetnaesto je stojeće donijelo velike promjene u hrvatsko kazalište i stvorilo čvrste temelje za njegov daljnji razvoj koji se nezaustavljivo nastavlja u dvadesetom stoljeću. 

Zahvaljujući ekspanziji zagrebačke drame početak 20. stoljeća, učvrstio je Zagreb kao središte hrvatskoga glumišta, ali ni na scenama ostalih hrvatskih gradova, unatoč poteškoćama, ne zamire kazališna djelatnost. Osijek, Varaždin, Dubrovnik, Korčula, Split, Pula … Hrvatski jezik polako, ali sigurno postaje dominantan na kazališnim pozornicama hrvatskih gradova. Osim u Rijeci gdje je kazališni repertoar bio uglavnom na talijanskom jeziku sve do oslobođenja 1945. Ipak, kad je 1900. godine u Hotelu Sušak uređena prva pozornica, Sušak postaje središte scenskoga života na hrvatskom jeziku. Beskompromisno se zalažući za nacionalno glumište, sve kazališne predstave, ali i kazališni život Rijeke i Sušaka u svojim člancima komentira i Frano Supilo.

Kazališni život između dvaju svjetskih ratova opterećen je politikom koja snažno utječe na scenski izričaj. Dramski se tekstovi cenzuriraju, krate ili čak zabranjuju, no poruke ipak dopiru do publike. Neodigrana predstava ili zabranjen tekst odzvanjaju gotovo jednako snažno kao sa scene. Osobito ako se radi o tekstovima velikana pisane riječi, erudita Miroslava Krleže, koji postaje središnja figura hrvatske književnosti, ali i kazališnog života.

Za scensko izvođenje hrvatskih dramskih tekstova u prvoj se polovici 20. stoljeća zalaže i Branko Gavella jedan od najvećih umjetnika što ih je imala hrvatska scena. Kao ravnatelj drame Hrvatskog narodnog kazališta, ali i kao redatelj, teatrolog i kazališni pedagog, Gavella se zalaže za izvođenje hrvatske dramske baštine, a na sceni zagrebačkog kazališta ostvaruje antologijska scenska uprizorenja. Svestrano obrazovan Branko Gavella u kazališnom životu Zagreba i Hrvatske ostavlja trajan trag i postaje simbolom čitavog jednog kazališnog razdoblja.

Dvadesete je godine u Hrvatskom narodnom kazalištu obilježio jezikoslovac, pjesnik, prozaik i književni kritičar  Julije Benešić čija je intendantura, uz Demeterovu i Miletićevu, označila najznačajnije razdoblje u povijesti hrvatskoga glumišta. Benešić je uspostavio sklad između organizacije kazališta i sjajnog umjetničkog repertoara i svojim djelovanjem ispisao jedno od najznamenitijih poglavlja u svekolikoj našoj glumišnoj povijesti. [3]

Novo razdoblje hrvatske kazališne povijesti započinje nakon oslobođenja 1945. godine. Tada se osnivaju profesionalna kazališta u Rijeci, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Karlovcu, Puli, Šibeniku i drugim gradovima.

A hrvatsko se kazalište razvija i danas – promiče najraznovrsnije kazališne žanrove i oblike, prisjeća na klasike hrvatske i svjetske književnosti, ali otkriva i nova velika imena koja postaju simboli scene; upozorava i kritizira, provocira i eksperimentira – riječju, živi… a to i jest smisao kazališta. I zato, poput kneza Dubrovačke Republike, i mi kažemo: Neka uđu glumci!

[1] Nikola Batušić, navedeno djelo, str. 237.

[2] Isto, str. 237.

[3] Nikola Batušić, Zlatna era Julija Benešića, Vjesnik, Danica, 26. lipnja 1993.