Franjo Kresnik
Cremona, oko 1935.

Dok je još kao dječak, kod profesora Alessandra Scaramellija učio prve poteze gudalom po žicama violine, Franjo Kresnik sigurno nije ni slutio da će violina postati njegova ljubav i strast, poziv i opsesija. Nije mogao znati da će ga u Cremoni, središtu građenja violina u kojem su djelovali njegovi najveći uzori i gradu kojeg je poznavao gotovo kao svoj dom, nazivati čovjekom koji čita violine. Ali život nam često priredi iznenađenja pa je tako i životni put Franje Kresnika – u velikoj mjeri – odredio jedan fragilni instrument.

Rođen je 16. prosinca 1869. u Beču no s roditeljima – majkom Ottiliom i ocem Franjom – u svojoj najranijoj dobi dolazi na Sušak. Ovdje odrasta, školuje se i upoznaje s violinom koju počinje svirati kod profesora Alessandra Scaramellija. Ubrzo postaje njegov najbolji učenik.

Nakon osnovnoškolskog obrazovanja upisuje se u Hrvatsku gimnaziju u kojoj, kao profesor klasičnih jezika, a potom i kao ravnatelj, radi i njegov otac.

Iako je poslije mature želio upisati bečki konzervatorij, pod utjecajem tradicionalnog oca koji je bio uvjeren kako od glazbe nema kruha, mladi Franjo Kresnik upisuje medicinu. Studira u Beču, Grazu i Innsbrucku gdje je promoviran u doktora sveukupne medicine. Kratko vrijeme radi na Univerzitetskoj pedijatrijskoj klinici i sve upućuje na to da je pred njim uspješna inozemna liječnička karijera.

No 1900., na poziv roditelja, Kresnik se vraća se na Sušak i nastavlja s liječničkom praksom. Čini se da je prevladao svoju veliku ljubav prema violini i prepustio se kolotečini liječničkog poziva no susret s češkim violinistom Jaroslavom Kocianom pokrenuo je kotačić događanja koja će Franju Kresnika usmjeriti u posve drugom smjeru.

Kupuje svoju prvu violinu – Francesco Ruggieri del Per – i prepušta se magičnom zovu instrumenta. Obdaren izvanrednim sluhom brzo savladava prve korake no samo sviranje violine znatiželjnom Kresniku nije dovoljno. I tu je početak njegova četrdesetogodišnja proučavanja talijanskog umijeća građenja violine.

Što je to što kremonskim instrumentima daje tako poseban zvuk Franjo Kresnik pokušava saznati na samim izvorima – u Cremoni – gdje proučava remek-djela liuterije, violine najvećih majstora Amatija, Stradivarija i Guarnerija.

Svojom ustrajnom znatiželjom, strašću i ljubavlju prema violini stječe čast slobodna pristupa djelima velikih majstora, a s vremenom i veliko znanje pa već samo po zvuku može utvrditi ime graditelja i vrijeme nastanka instrumenta. Uomo che legge i violini – „čovjek koji čita violine“ vjerojatno je najveći kompliment koji je mogao dobiti u Cremoni, kompliment koji ga je uveo u krug velikih graditelja violina – onaj kojem je oduvijek želio pripadati.

 Istovremeno radi i kao liječnik. Pedijatar, odličan dijagnostičar, osebujan i „svoj“, neopterećen normama i „pravilima“ i uvijek korak ispred vremena u kojem je živio, Franjo Kresnik u svojoj ordinaciji na Pećinama prima pacijente i bavi se medicinom no prva ljubav uvijek je na prvom mjestu.

Kako bi se mogao baviti istraživanjem osniva majstorsku radionicu u kojoj provodi analizu materijala od kojih su građene violine, uči o akustici, proširuje svoja znanja o načelima konstrukcije instrumenata starih majstora. A onda započinje gradnju kopija violina Antonia Stradivarija (1644.–1737.), a potom i Josephusa Guarnerija del Gesù (1698.–1744.) kojeg smatra najvećim majstorom.

Pri gradnji svojih instrumenata posebnu pažnju posvećuje izradi laka jer je višegodišnjim istraživanjem i proučavanjem uspio rekonstruirati formulu starokremonskog laka o čemu piše u studiji objavljenoj 1932. u Parizu.

I ne samo to! Sudjeluje na izložbama u Rijeci i Cremoni gdje drži predavanje o kremonskoj liuteriji, u Berlinu nastupa kao graditelj i tumač starog umijeća građenja violina, ali i kao predstavnik Saveza talijanskih zanatlija i talijanske umjetnosti, a sa svojim učenikom Carlom Schiavijem, tada već profesorom na Internacionalnoj školi liuterije u Cremoni, od četiri nagrade osvaja dvije.

O životu i radu Franje Kresnika napisano je puno članaka u domaćim i inozemnim novinama i časopisima, a svojim je dostignućima ušao i u svjetsku stručnu literaturu.

A je li otkrio „tajnu“ starih majstora? Možda je najbolje da citiramo što je o tome rekao u svom djelu „Starotalijansko umijeće građenja gudačkih instrumenata“ – „(…) ta toliko istraživana tajna starih majstora, što je ona, je li uopće postojala? Ne! Tajna starih majstora bila je u njihovoj umjetničkoj intuiciji, u njihovu znanju i iskustvu! Konačno, živi dokazi su tu, remek-djela su pred nama kao otvorene knjige. Onima koji razumiju njihove riječi i znaju čitati iz njih, ona govore mnogo; za one koji to ne znaju ona su nijema.“

Ratni vihor osujetio je veliku želju Franje Kresnika – da na Sušaku osnuje školu za gradnju gudačkih instrumenata. I to je vjerujemo jedina neostvarena želja ovog omiljenog liječnika i čovjeka velika srca koji je svojim djelom, svojim životom i svojom osobnošću trajno upisan u memoriju njegovih Sušaka i Rijeke, ali i hrvatske i europske glazbene ostavštine.

Franjo Kresnik umro je 3. lipnja 1943. godine.

Želite li o ovom našem velikom sugrađaninu doznat više svakako dođite u naš muzej i posjetite Memorijalnu sobu doktora Franje Kresnika.