Sunčane naočale
20. stoljeće

Sunčane naočale. Bez njih ne možemo zamisliti svakodnevni život. Prilagođavamo ih vremenu, modi, vlastitom modnom stilu, raspoloženju. One su onaj završni dodir glamura koji nas izdvaja iz mase i čini posebnim. One štite naš vid od odsjaja, štetnih ultraljubičastih zraka i općenito, sunčeve svjetlosti.

U tom smislu, tamne, zatamnjene i obrađene leće jedan su od mnogih alata osmišljenih kako bi nam pomogli u određenim aktivnostima i svakodnevnom životu. Pa ipak, bezbroj sati, ideja, znanja, novca… nije uloženo samo u usavršavanje leće već, još i više, u dizajniranje okvira u koje se zaštitne leće umeću. Ne kako bi se povećala učinkovitost blokiranja sunca, već kako bi izgledale privlačnije, modernije, drugačije. Iako se čini da tu nema puno prostora za razmahati se kreativnošću, povijest priča drugačiju priču o jednom od najtraženijih modnih dodataka.

Duga je povijest sunčanih naočala. Seže u prapovijest i vezuje se uz Inuite, skupinu autohtonih naroda koji tisućama godina naseljavaju arktičke i subarktičke regije Sjeverne Amerike i Grenlanda. Zbog snježnog pokrivača koji se zadržava gotovo cijele godine i manjka vegetacije, Arktik je najsunčanije stanište na planetu. Gotovo stalna izloženost sunčevoj svjetlosti udvostručuje se jer se reflektira od snijega i vode, uz vrlo malo dostupnih zaklona. Stoga su ljudi koji ondje žive osmislili način kako blokirati količinu sunčeve svjetlosti koja ulazi u oči, a pritom zadržati jasan vid. Činjenica da se zjenica u oku širi i skuplja kako bi kontrolirala količinu svjetlosti koja ulazi u oko, čovjek, izložen jakom svjetlu može vidjeti  i kroz vrlo male otvore. Tako su Inuiti iskoristili ovaj biološki trik urezujući vrlo tanke linije u pločice od kljova morža ili, u jednostavnijim varijantama, drva. Prorezi su propuštali dovoljno svjetlosti da mogu vidjeti, a da pritom ne oštete oči. Pločice su pričvršćivali preko očiju uzicom omotanom oko glave nalik suvremenim maskama za spavanje

Prolazila su stoljeća. Sunčanim naočalama nije odoljela ni antika pa rimski car Neron (37. godina poslije Krista do 68. godine) gladijatorske borbe, štiteći oči od sunca, a možda i ne samo zbog toga, gleda kroz krupni, glatko brušeni smaragd. Bile su to „naočale“ kakvih se danas ne bi posramio ni jedan influencer koji drži do sebe.

Ali tko je rekao da su sunčane naočale vezane isključivo za vanjske aktivnosti? Koliko ste puta i vi posegnuli za naočalama u zatvorenom prostoru kako biste izbjegli kontakt očima s nekim koga poznajete? Ako i jeste, niste osobito inventivni. Radite ono što su u 12. stoljeću radili kineski suci koristeći tamne naočale od zadimljenog kvarca kako bi sakrili poglede, ali i emocije tijekom suđenja.

No…čovjek je oduvijek sa sunčevom svjetlošću imao složen odnos i veliki je dio povijesti prošao u pronalaženju ravnoteže između dobrobiti koje nam daje Sunce, ali i nepopravljive štete koju nam može nanijeti. Sve to vrijeme radilo se na pronalaženju načina kako iskoristiti prednosti sunčeve svjetlosti, a istovremeno ograničiti njezina štetna djelovanja.

Zaštiti oči bio je prioritet. Zaštita za oči osmišljavala se tisućama godina prije nego što se znalo kako izraditi staklene leće. Sredinom 1700-ih, jedan je londonski optičar počeo eksperimentirati sa zelenim lećama kako bi pomogao kod određenih problema s vidom. Zelena je, naime, najbolja boja za zaštitu očiju od sunčevih zraka. Naočale u nijansi smaragda ostale su tako prilično popularne neko vrijeme, a o njima pišu i utjecajni američki književnici Nathaniel Hawthorne (1804.–1864.) i Edgar Allan Poe (1809. – 1849.)

S vremenom se prepoznala i estetska komponenta naočala pa sedamdesetih godina 18. stoljeća naočale postaju ono što su danas – nezamjenjiv modni dodatak. Kako je tehnologija izrade stakla i okvira napredovala kroz 1800-e, oni koji su si to mogli priuštiti naručivali su naočale kod visoko kvalificiranih obrtnika.

Kao i u toliko toga Italija je bila predvodnik pretvaranja sunčanih naočala u must have modni dodatak, a domovina stakla i dom nekih od najvještijih staklara i obrtnika na svijetu bila je Venecija. I tu je zapravo sve počelo. Početkom 18. stoljeća talijanske plemkinje koje su u gondolama putovale Venecijom, počele su nositi velike zelene leće u ručnim okvirima. Izgledom su podsjećale na ukrašena ručna zrcala, ali su umjesto zrcala imale zeleno zatamnjeno mineralno staklo. Bile su poznate kao gondolske naočale ili vetri di dama (damska stakla). Svrha im je bila zaštititi vid od odsjaja sunca koje se reflektiralo s vode. A kako muškarci u svemu prate žene, tako je na poticaj venecijanskog plemstva, s vremenom,  došlo do pretvaranja tzv. gondolskih naočala u naočale nosive i u svakodnevnom životu. Povijesni nam izvori ne otkrivaju tko je izumio prvi par gondolskih naočala, ali pronađeni primjerci nisu bitno drugačiji od naočala kakve nosimo danas. Riječ je o metalnim okvirima sa zelenim lećama koji se učvršćuju na licu tako da naliježu na korijen nosa, s krilcima koja se oslanjaju na uši. Ubrzo su plemići diljem grada nosili zeleno zatamnjene sunčane naočale dok su prolazili gradskim kanalima.

Odlično očuvan primjerak originalnih mletačkih sunčanih naočala pripadao je mletačkom duždu Alviseu Giovanniju Mocenigu (1701.–1788.). Na njih su bili pričvršćeni svileni umeci kako bi pružili dodatnu zaštitu na perifernim dijelovima, što danas možemo vidjeti na visokoučinkovitim sportskim naočalama. Fascinira činjenica da su ove zelene leće bile učinkovitije u blokiranju UV zraka od leća koje su 1956. proizveli mletački optičari za planinsku ekspediciju na K2. Točan mineralni sastav ovih izvanrednih, 250 godina starih zelenih leća, do danas je ostao misterij jer su – baš kao i kod izrade murano stakla – mletački staklari pomno čuvali tajne zanata i dugi niz godina odbijali proizvoditi sunčane naočale za bilo koga osim za građane Venecije.

Tako su njihove sunčane naočale tijekom većeg dijela 19. stoljeća u ostatku svijeta ostale percipirane isključivo kao korisno praktično pomagalo. Znanstvenici su ih nosili tijekom pokusa, vozači prvih automobila koristili su ih prije nego što su izumljena vjetrobranska stakla, a nosili su ih i prvi piloti. Tek su dvadesetih godina 20. stoljeća, kada su holivudske zvijezde „otkrile“ tamne naočale, one postale globalni modni trend. A što prihvati Hollywood postaje važno cijelom svijetu. I ne samo to. Kako se naočale još uvijek ne proizvode masovno već prema narudžbi, njihove su cijene ponekad bile nestvarno visoke što  stvara dojam ekskluzivnosti i glamura, a kome je dojam ekskluzivnosti i glamura važniji no Hollywoodu?

I tako sunčane naočale doživljavaju uzlet, a kako to obično biva, puls javne scene, ali i potencijal sunčanih naočala kao modnog dodatka, prvi je prepoznao Sam Foster (1883.–1966.) i počeo masovnu proizvodnju cjenovno prihvatljivih naočala. Već 1919. osnovao je tvrtku Foster Grant i postao pionir u upotrebi celuloze, novog materijala, za izradu okvira naočala. Celuloza (acetat) imitira rezbarene materijale životinjskog podrijetla i zamjenjuje dotad korištenu bjelokost ili kornjačevinu pa već zbog toga naočale postaju dostupne svima, a tržište postaje najprije New Jersey, tada najpopularniji obalni grad u Americi odakle, vrlo brzo, osvajaju cijelu naciju.

I tako sunčane naočale već tridesetih godina 20. stoljeća u potpunosti prelaze u sferu mode, ali da ne bi samo tu i ostale pobrinuo se pukovnik Zračnog korpusa vojske SAD-a John A. Macready koji je u njima prepoznao potencijalnu praktičnu korist za pilote. Ali da bi to bilo doista tako i da pilotima naočale ne bi bile samo modni dodatak, Macready se udružuje s tvrtkom Bausch & Lomb, proizvođačem medicinske opreme iz New Yorka, kako bi proizveli sunčane naočale koje bi smanjile izloženost pilota na velikim visinama UV zrakama. Ono što je započelo kao brend za vojnu opremu, s vremenom će postati najveća i najpoznatija tvrtka za sunčane naočale svih vremena – rođen je Ray-Ban.

Još jedan veliki napredak u tehnologiji izrade sunčanih naočala dogodio se 1936. godine kada je Edwin H. Land (1909. – 1966.) izumio polarizirane leće, odnosno leće koje uklanjaju odsjaj sunčeve svjetlosti koja se odbija od površina.

Pedesetih godina prošlog stoljeća Ray-Ban predstavlja Wayfarer, nove okvire nadahnute nautikom koje u rukama, odnosno na nosu glumaca,  i glazbenika, pisaca, pjesnika i umjetnika vrlo brzo stječu status ikone i ulaze u povijesnu priču o sunčanim naočalama.

A u tu zanimljivu priču uključuju se dizajneri sa svih strana svijeta pa tako šezdesetih godina 20. stoljeća britanski modni dizajneri počinju proizvoditi sunčane naočale u jarkim bojama i ekscentričnim oblicima leća. Većina ljudi ovalne, mačkaste (cat-eye), osmerokutne i druge neobične oblike leća povezuje s ovim razdobljem, no to su zapravo bile reprodukcije dizajna iz 1930-ih. Kada su Fosterovi celulozni okviri doživjeli uzlet, zajedno s njegovom tvrtkom Foster Grant, on i ostali konkurenti tijekom 1930-ih potpuno su se prepustili mašti s dizajnima okvira. Ratne godine učinile su naočale skromnijima, sve do kulturne revolucije 1960-ih. Od tada su sunčane naočale postale sastavni dio gotovo svakog velikog modnog brenda.

U desetljećima koja su uslijedila sunčane naočale prolaze različite faze i brojne dizajnerske nadogradnje, ali do danas ostaju nezamjenjiv pokazatelj stila, ukusa i osobnosti. Jer sunčane naočale, baš kao i cipele, mogu podići ili potpuno upropastiti svaku odjevnu kombinaciju. Ali neka vas to ne zaplaši – uživajte u svojim naočalama! Pokazujte svoje modne sklonosti, upozoravajte, skrivajte se ili pokazujte, prenosite poruku i budite svoji!