Plakat predstave Vježbanje života,
Tajana Bobek, ALU, Zagreb, 1990.
HNK Ivana pl. Zajca
dramaturg: Darko Gašparović
redatelj: Georgij Paro
scenograf: Zlatko Kauzlarić Atač
kostimografkinja: Marija Žarak
koreograf: Miljenko Vikić
skladatelj: Igor Savin
U kazalištu tako bogata repertoara kakvo je riječko teško je i pomalo riskantno izdvajati jednu predstavu, osobito kad se dogodila davne 1990. godine. I ne samo zbog proteka vremena već i zbog toga što je i poslije nje bilo predstava koje su nam dugo ostajale u sjećanju i koje smo znali ispraćati dugim, čak i stojećim aplauzom i ovacijama. Jer velika su imena hrvatskoga i europskog glumišta utisnula trajan trag na daske riječkoga teatra u njegovoj više od jednog stoljeća dugoj povijesti.
No u ovim ćemo zapisima, pomalo i subjektivno, riskirati i vratiti se u vrijeme kad je, s jedne strane mnogo toga ukazivalo na velike promjene koje će donijeti rat – iako je malotko mogao zamisliti kakve će strašne posljedice imati u našim životima – a s druge se strane stvarala predstava za koju će se, ne samo „tražiti karta više“ nego i čekati u redovima koji su blagajnu Kazališta pretvorili u najtraženiji prostor u gradu.
A Grad i njegovo kazalište uvijek su bili vezani nevidljivim nitima o kojima govori i ova predstava. I premda je svaka predstava spona između života Grada i scene, jednu Riječani pamte kao neraskidivu i snažniju od ostalih: Vježbanje života.
Jer Vježbanje života nije samo predstava, ono je projekt koji je pokrenuo snažnu stvaralačku energiju i emocije koje su jednakom strašću kolale na sceni i oko nje. S Vježbanjem života živio je Grad i sâm pretvoren u scenu, „a njegovi su građani velikodušno investirali kapital svoga srca u ovu riječku kazališnu kronisteriju“, kako je u Novom listu rekao Nedjeljko Fabrio, autor romana.
Intimne životne priče dviju obitelji – jedne hrvatske, iz Kostrene, i jedne talijanske čudesno su se ispreplele u gradu burnih povijesnih i političkih događanja na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Ljubav i ljubomora, rođenje i smrt, odanost i izdaja, raskoš i oskudica… snažne su spone u ovoj kazališnoj predstavi koja se s kazališne scene prelila u grad dobivši tako, zahvaljujući marketinškoj kampanji što ju je perfekcionistički osmislila tadašnja voditeljica propagande Kazališta Loredana Gašparović, još jednu, nekazališnu, a ipak kazališnu verziju.
Srčano su Riječani, s velikim očekivanjima dočekali 27. veljače 1990. i praizvedbu ove velike sage o događanjima koja su obilježila život Rijeke od polovice 19. stoljeća do konca Drugoga svjetskog rata.
Publika je ispunila kazalište do posljednjeg mjesta. Pogled na gledalište bio je jednako teatralan kao i pogled na scenu koju potpisuje Zlatko Kauzlarić Atač (1945.), a kad su na te čarobne daske ušli glumci u raskošnim kostimima kojima je Marija Žarak (1938.–2017.) precizno slijedila stotinu i pedeset godina riječke povijesti i odjeknula glazba Igora Savina (1946.) svi su znali – započela je kultna predstava u povijesti riječkoga kazališta, ona jedna i jedinstvena s kojom je riječko kazalište ušlo u kazališnu povijest.
Dramaturški ju je priredio dramaturg, teatrolog i sveučilišni profesor Darko Gašparović (1944.–2017.) i znalački režirao jedan od najeminentnijih hrvatskih redatelja Georgij Paro (1934.–2018.), a trajala je četiri sata. Publika ju je pratila bez daha prateći i povijest prešućivanu gotovo pola stoljeća, ali i buđenje svijesti o identitetu grada koji je u to vrijeme bio gotovo posve zatomljen. Potpunu, gotovo opipljivu tišinu prekidali su samo spontani, emotivni aplauzi na otvorenoj sceni kakve „svojim glumcima“ može podariti samo znalačka riječka publika.
Dugotrajan aplauz, cvijeće koje je zatrpalo scenu i cijelo gledalište na nogama rječitije su od svake kritike progovorili o emocijama koje je Vježbanje života dotaknulo u svakom gledatelju.
I tako su – uz Nedjeljka Fabrija – Darko Gašparović, Georgij Paro, Zlatko Kauzlarić Atač, Marija Žarak, Miljenko Vikić (1931.–2020.) i Igor Savin, glumci, pjevači, plesači, glazbenici svih ansambala… na čelu s intendantom, istinskim kazališnim čovjekom i gospodinom, prof. Dragom Crnčevićem (1934.–2022.) gradu darovali kazališni spektakl stoljeća, spektakl u kojemu su Riječani prepoznali predstavu o Gradu, djeliće vlastite prošlosti i povijesti, one korijene koji zauvijek vežu uz prostor predaka, djetinjstva, odrastanja.
Teško bi bilo nabrojati sve nagrade i priznanja, ali kad smo već uronili u to neopisivo lijepo razdoblje riječkoga kazališta evo nekih.
Riječko uprizorenje Fabrijeva romana „Vježbanja života” nagrađeno je Nagradom Grada Rijeke za značajan doprinos kulturnom identitetu Grada i ugledu Rijeke u kulturnom životu Republike, a na Marulovim danima u Splitu 1991. nagrađeni su Georgij Paro za „’lucidno’ prepoznavanje duhovnog identiteta trenutka“, Neva Rošić za ulogu Mafalde, Galiano Pahor za ulogu Fumula.
Nagradom Sveučilišta u Zagrebu nagrađena je Elis Lovrić za ulogu Fanice, a u tradicionalnoj anketi Hrvatskog društva kazališnih kritičara i časopisa „Prolog” u sezoni ’89./’90. redatelj, kostimografkinja, skladatelj, tekst, dramatizacija i predstava u cjelini proglašeni su najboljim u sezoni.
Na Hrvatskom festivalu tržišnih komunikacija 1992. „Vježbanje života” osvojilo je nagradu Grand Prix Promo zbog iznimno uspjelog spoja svih propagandnih medija i disciplina u javnoj prezentaciji za što je zaslužna nezamjenjiva voditeljica propagande Loredana Gašparović.
Iako među nama više nema mnogih koji su sudjelovali u nastanku i ostvarenju ovog kazališnog i gradskog spektakla – Nedjeljka Fabrija, Darka Gašparovića, Georgija Para, Miljenka Vikića ni Marije Žarak, ali ni omiljenih – intendanta Drage Crnčevića ili glumaca Andree Blagojević i Galliana Pahora – sjećanje na njih i njihovu veliku kulturnu i kulturološku ostavštinu vrati nas u vrijeme kad je kazalište bilo mjesto istinskog uživanja u neopisivoj ljepoti i šarmu scene.
Pa neka i ovaj zapis bude ne samo sjećanje na ovu, po mnogočemu posebnu kazališnu predstavu, nego i hommage ovim velikanima riječke i hrvatske scene.
