Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca
foto: Dražen Šokčević
HNK Ivana pl. Zajca

Jedna od četiriju hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća jest i Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, riječki Talijin hram u kojemu se gotovo stotinu i četrdeset godina promovira kazališna umjetnost.

Od Teatra Comunale do kazališta koje nosi ime jednog od najvećih hrvatskih skladatelja, ali i dirigenta i glazbenog pedagoga, Riječanina Ivana Zajca prošlo je više od jednoga stoljeća, a Riječani su uvijek s jednakim žarom i neupitnom ljubavlju voljeli svoje kazalište.

Povijest koja se poigravala s gradom utjecala je i na riječku scenu. U Teatru Comunale, koji se od 1913. godine naziva Teatro Verdi, gostuju operne, ali i dramske skupine iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Nezaboravnim se interpretacijama predstavljaju velikani kazališne umjetnosti poput tada mladih, ali već proslavljenih skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija, velike glumice, Riječanke Irme Grammatice ili proslavljena tenora Enrica Carusa, koji u riječkom kazalištu gostuje već 1898. godine.

Izbirljivu je i znalačku riječku publiku bez daha ostavila i velika Sarah Bernhardt u predstavi Dama s kamelijama izvedenoj 1899.

Kako „muze šute dok oružje govori“ Teatro Verdi 1914. prekida rad zbog rata koji zahvaća Europu, a tek se povremeno u njemu izvode dobrotvorne priredbe. No hrvatska se riječ još dugo neće čuti sa scene, niti će na njoj zaigrati hrvatski glumci. 

 „Da se je u riečko kazalište talianski duh i jezik uvukao krivnja je našeg sanka i spanka“, piše oštro Adolfo Veber Tkalčević. Stoga riječki intelektualci predvođeni dr. Marijanom Derenčinom, svjesni snage riječi koja dolazi sa scene, oživljavaju hrvatsko glumište, i to u Narodnoj čitaonici riečkoj u kojoj je 1850. „kao daleki prethodnik Hrvatske drame“ osnovano hrvatsko kazalište. Ondje amateri priređuju scenske prikaze na hrvatskom jeziku i upriličuju gostovanja istaknutih hrvatskih dramskih, opernih i glazbenih umjetnika poput Andrije Fijana, Marije Ružičke Strozzi, Ljerke Šram.

Sve do Prvoga svjetskog rata domaće putujuće družine gostuju isključivo na Sušaku te u Narodnoj (Hrvatskoj) čitaonici na Trsatu, gdje je prva predstava održana već krajem 1899. Sve to vrijeme riječka scena zbog političkih prilika i dalje ostaje zatvorena za hrvatski jezik.

Situacija se ipak mijenja 1900. godine i to i u Rijeci i na Sušaku. Sušačanin Petar Marač, u svom hotelu Sušak gradi prvu pozornicu i svečano je otvara 1900., a u Rijeku dolazi Frano Supilo, političar, publicist i urednik Novoga lista. Supilo oko sebe okuplja riječke Hrvate koji imaju zajedničku želju – da i u Rijeci počne djelovati narodno kazalište. U novinama koje uređuje promiče takve ideje te ističe kazalište kao

instituciju s velikim političkim i odgojnim utjecajem. No hrvatski se i dalje čuje samo sa scene Narodne čitaonice riečke, a između dvaju svjetskih ratova i na Sušaku, koji osobito nakon osnivanja Društva hrvatskih kazališnih dobrovoljaca  1932. (kasnije Hrvatskoga kazališnog društva) postaje središte kulturnih zbivanja. Hrvatsko kazališno društvo bilo je zamjena za stalno kazalište i djelovalo je u dvorani kina Jadran na Sušaku, u Hrvatskoj čitaonici na Trsatu, ali i u okolnim mjestima.

Godine 1936. odlučeno je da se dr. Đuru Rošića, tada suca u Kastvu, imenuje predsjednikom i umjetničkim ravnateljem Hrvatskog kazališnog društva.

Drugi svjetski rat i okupacija Sušaka 1941. godine prekidaju rad kazalištā, s radom prestaje i Hrvatsko kazališno društvo, a kazališna se djelatnost nastavlja odvijati kroz rad partizanskih kazališnih družina, posebno Kazališne družine „Nikola Car“ osnovane 1944. u šumi kraj sela Ripende nedaleko od Labina.

Oslobođenje Rijeke 3. svibnja 1945. dovodi i do promjena u kazališnom životu grada. Nalogom narodnih vlasti od 4. svibnja, dr. Đuro Rošić i članovi Primorsko-goranske kazališne družine „Nikola Car“  preuzimaju Teatro Verdi „glede priprema slave oslobođenja Primorja i obaju gradova“.

U zapuštenoj i uništenoj zgradi na kojoj su ratna zbivanja i neodržavanje ostavili trag i koja je izgubila gotovo sve od sjaja koji su joj podarili Herman Gottlieb Helmer i Ferdinand Fellner izvršeni su tek manji popravci.

I premda je kazalište bilo bez stakala, već je 10. svibnja 1945. u organizaciji Kazališne družine „Nikola Car“ „u pozdravnom, načas improviziranom govoru“ dr. Đure Rošića sa scene riječkoga kazališta, prvi put u njegovoj šezdesetogodišnjoj povijesti, odjeknula hrvatska riječ! Okrenuta je dugo priželjkivana, posve nova stranica riječkog kazališnog života.

Početkom srpnja 1945. članovi Primorsko-goranske kazališne družine „Nikola Car“  priključuju se članovima nekadašnje Istarske kazališne družine „Otokar Keršovani“  i s njima, ali i s novim članovima počinju razmišljati o osnivanju ansambala Narodnog kazališta u Rijeci.

U siječnju 1946.  formirana je prva uprava Narodnog kazališta Rijeka – Teatra del popolo Fiume, a 29. svibnja 1946. dr. Đuro Rošić postaje prvi intendant.

 „Na čelu riječkog Narodnog kazališta stoji kao intendant domaći sin i oduševljeni kazališni čovjek dr. Đuro Rošić“ piše Narodni list, a grad se priprema za svečano otvorenje dramske i operne sezone. Oformljene su Hrvatska drama i Talijanska drama, Opera i u njenu sastavu Balet, čime su stvoreni preduvjeti za početak prve kazališne sezone.

A ona je započela spektakularno 20. listopada 1946. godine. Hrvatska drama premijerno je izvela Gundulićevu „Dubravku“. Bila je to prva predstava na hrvatskom jeziku u okviru redovite kazališne sezone u povijesti riječkoga kazališta. U režiji dr. Marka Foteza i pod ravnanjem maestra Borisa Papandopula stihovi slobodi odjeknuli su snažnije no ikad, kao da su u njima sažeta stoljeća u kojima hrvatska riječ nije pronalazila mjesto na riječkoj kazališnoj sceni.

I ansambl Opere mnogobrojnoj je riječkoj opernoj publici i ljubiteljima glazbe priredio iznenađenje. Već 2. studenog 1946. premijerno je izvedena opera „Nikola Šubić Zrinjski“ velikog Riječanina Ivan pl. Zajca. Ta je prva hrvatska opera u stalnom repertoaru riječkog kazališta bila „događaj koji je ispunio svako hrvatsko i slavensko srce ugodnim čuvstvom da hrvatska pjesma i zvuci hrvatske glazbe koji su pod tuđinskom vlašću bili prigušeni i sputani sada slobodno odjekuju s dasaka riječkog kazališta“, kako piše Narodni list.

Uslijedila je premijera Talijanske drame, koja se riječkoj publici predstavila Goldonijevom komedijom „Il burbero benefico“, a potom i simfonijski koncerti, akademije… Kazalište je postalo sastavni dio kulture življenja, mjesto susreta, uživanja u umjetnosti, odmak od svakodnevice. Kao da je oduvijek bilo baš tako!

 A Riječani… Riječani su ponosno pohodili svoje kazalište cijeneći talent, trud, entuzijazam i, možda više od svega, strast kojom su riječki kazalištarci stvarali kazalište. U pravom su smislu riječi i oni živjeli (za) kazalište i punoga srca nastavljali ispisivati riječku kazališnu priču.

Godine 1953. rješenjem Narodnog odbora Grada Rijeke kazalište ponovo mijenja ime i, odajući počast svom velikom sugrađaninu, postaje Narodno kazalište „ Ivan Zajc“.

I tek kad su građani, onako istinski počeli uživati u bogatu kazališnom repertoaru, gradske vlasti donose odluku o zatvaranju zgrade zbog potrebe njezine temeljite obnove. Godine nebrige i polovičnih rješenja ostavile su trag na nekad velebnu kazališnu zdanju, a i sigurnost je bila upitna pa se 1. siječnja 1970. kazališna zgrada, na neko vrijeme, mislili su Riječani, zatvara. Nitko nije mogao slutiti da će se taj nužni provizorij odužiti na gotovo dvanaest godina.

I dok se kazališna djelatnost nastavlja u posve neadekvatnim uvjetima u današnjem Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, Riječani otvaranje obnovljena kazališta očekuju s jednakom nestrpljivošću kakvom su, krajem 19. stoljeća, iščekivali otvorenje Teatra Comunale. A otvorenje se obnovljena Helmer – Fellnerova zdanja dogodilo 27. studenog 1981. I premda interijer nije u potpunosti bio onakav kakvim su ga zamislili su zamislili Helmer i Fellner pravi zaljubljenici teatra bili su sretni što je obnovljena zgrada opet otvorila svoja vrata i što će, baš kao prije, uživati u kazališnoj umjetnosti.

Godine 1991. kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a posljednja, vjerujemo i konačna promjena dogodila se 1994. godine kad mijenja naziv u Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

 Premda je put od Teatra Comunale do današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca dug gotovo stotinu i trideset godina, Riječani su uvijek s jednakim žarom voljeli svoje kazalište.

Razvijalo se ono paralelno s gradom i povijesnim mijenama koje su utjecale i na scenski život. Blistavi trenuci trijumfa i tek poneki neuspjeh, velikani kazališne umjetnosti na raskošnoj sceni, prepuno gledalište i stalno nove i nove ideje koje kazalište čine sastavnim dijelom života Grada – to je danas Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl.Zajca.

Velika su imena hrvatskoga i europskog glumišta utisnula trajan trag na daske riječkoga teatra u njegovoj više od jednog stoljeća dugoj povijesti. Pamte Riječani predstave s kojima je živio grad i sâm pretvoren u scenu, brojna spektakularna gostovanja, pamte glumce, pjevače, plesače, redatelje, scenografe i kostimografe, skladatelje i dirigente, umjetnike svjetla… koji su svojim talentom i ljubavlju za kazalište sve, pa i one koji to nisu htjeli zauvijek vezali uz te daske koje život znače.

I zamišljamo da veliki maestro oslonjen na štap i pogleda usmjerena prema monumentalnom historicističkom zdanju umjetnika arhitekture Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera nema ništa protiv toga da riječki Talijin hram nosi njegovo ime, i da je onaj zagonetan smiješak odobravanja jer… i maestro se, baš kao i Riječani, ponosi svojim kazalištem.

A riječka se kazališna priča nastavlja – sve zanimljivija, sve maštovitija, sve zahtjevnija, sve smionija, sve izazovnija, sve intrigantnija… I tko zna kamo će nas još odvesti! Jer granica nema, a beskonačna prostranstva mašte i nemoguće čine mogućim. Zato ne oklijevajte, zaputite se već danas prema prelijepome kazališnom zdanju koje vam širom otvara vrata i dočekuje vas s dobrodošlicom te u mraku i tišini doživite neopisivu ljepotu i neodoljiv šarm kazališta.