Staro kazalište Fenice
Ilario Carposio, Rijeka, oko 1900.
Ponekad – ma koliko znatiželjni i uporni bili u traganju za odgovorima na pitanja koja nam nameće iščitavanje povijesti grada – neke tajne zauvijek ostanu neotkrivene. Burna povijesna vremena, vojske koje su uništavale tragove kulture i ljudske djelatnosti u potrazi za nekim svojim komadićem sreće ili tek nemar u čuvanju djelića prošlosti i vlastita identiteta ostavljaju nas bez odgovora. Tako bez postojanja odgovarajućih materijalnih dokaza o počecima kazališnog života u Rijeci možemo zaključivati tek na temelju nepotvrđenih pretpostavaka. Rimska Tarsatika, što se od 1. st. pr. Kr. do 5. stoljeća prostirala na prostoru našeg današnjeg Starog grada, bila je naselje srednje veličine koje s vremenom napreduje i urbanizira se kao grad rimskoga tipa. Potvrde o samostalnoj gradskoj upravi, arheološki nalazi terma i moćnih obrambenih zidina, ali i predmeti iz svakodnevnog života koji potvrđuju dobar materijalni status njezinih stanovnika daju temelj za pretpostavku da je Tarsatika možda mogla imati i teatar. No nećemo nagađati vjerujući da su maštoviti Rimljani, ako ne baš u kazalištu, svoj duh oplemenjivali na nekom jednako zanimljivu mjestu.
Preskačemo nekoliko stoljeća obilježenih ratovima, pljačkama i paležom u kojima nestaju dragocjeni podaci o gradu koji se od 13. stoljeća naziva Richa, Reka, Rika Sv. Vida ili jednostavno Rijeka – grad snažna urbanoga i urbanističkoga poleta. Kad 1530. godine austrijski car Ferdinand I. potvrđuje Statut, Rijeka jača svoju samostalnost i postaje grad privlačan doseljenicima iz svih dijelova Europe. Oni, osim u potrazi za poslom, Rijeku odabiru i kao grad zabave i opuštanja.
I baš kao u europskim središtima, i u Rijeci su prvi srednjovjekovni scenski prikazi vezani uz crkve u kojima se izvode liturgijske drame, o čemu svjedoči u Rijeci pronađen i sačuvan fragment Muke Spasitelja našega, srednjovjekovne pasije iz 1556. godine koja se izvodila na hrvatskom jeziku. Premda tematski ograničene na sakralne teme, liturgijske su drame imale izrazito pučka obilježja.
Godine 1627. u Rijeku dolaze isusovci, katolički red koji, uz osnovnu vjersku funkciju, svoj snažan doprinos daje razvoju kulture, umjetnosti, znanosti, a posebno školstva. U svojim su gimnazijama isusovci osnivali akademije – udruženja čiji je cilj bio usavršavanje latinskog jezika kroz govorništvo i recitiranje, a posebno kroz izvođenje kazališnih predstava tzv. javnih prikaza.
Na riječkoj je akademiji, o kojoj je ostalo zabilježeno da se nazivala Accademia Partenia, prvi javni prikaz izveden 1629. godine. Bila je to predstava San Bernardino di Siena, čiji je tekst, prema dosad poznatim izvorima, najstariji sačuvan tekst jedne isusovačke predstave izvedene u hrvatskim kazalištima. Kao biser kazališne literature i povijesti kazališta danas se kratak prikaz drame San Bernardino di Siena čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu.
Isusovačke se predstave izvode nekoliko puta godišnje, najčešće krajem jeseni, na završetku školske godine u kolovozu te 31. srpnja na dan sv. Ignacija, osnivača reda. Predstave se izvode najčešće na latinskom, službenom jeziku svih isusovačkih škola. Tek kasnije izvode se i tekstovi na talijanskom, pa i hrvatskom jeziku. Kad je bulom pape Klementa XIV. 1773. ukinut isusovački red, s riječkih javnih prostora nestaju i javni prikazi. Ipak, isusovačko kazalište ostaje prethodnica profesionalnim kazalištima s neupitnim utjecajem na kulturni život sredine u kojoj je djelovalo.
Još u vrijeme djelovanja isusovačkoga reda i izvođenja javnih prikaza postojala je potreba i za opuštenijim oblicima zabave – za predstavama manje ozbiljne tematike namijenjenima puku. Povjesničar Giovanni Kobler piše o kazalištu na Trgu sv. Tri kralja (današnji Pavlinski trg), u kojem se izvode predstave za puk i koje je nešto kasnije premješteno izvan gradskih zidina, na prostor današnjeg Dolca.
Iz dopisa koji ljekarnik Carlo Pisanello 1755. upućuje Intendanci u Trstu čitamo da je na zapadnom dijelu grada postojala daščara u kojoj su se izvodile kazališne predstave, ali s razlogom sumnjamo da je daščara mogla zadovoljiti potrebe građana viših kriterija te pretpostavljamo da je riječ o mjestu pučkih zabava, osobito u vrijeme karnevala.
Godine 1764. u svom dopisu gradskom Namjesništvu Giuseppe Bono piše da se neki dobar kazališni komad ne može igrati u daščari te upućuje molbu da mu se dopusti da na vlastitu zemljištu sagradi kazalište. Namjesništvo udovoljava njegovoj molbi, a Bono svoje kazalište publici otvara u prosincu 1765. godine. Smješteno izvan gradskih zidina, u Ulici Municipio, Bonovo kazalište bilo je prvo riječko zidano kazalište. Imalo je trideset i osam loža i moglo je primiti tri stotine gledatelja.
I premda je u svijet scenskoga života grada ušao s puno entuzijazma i ništa manje novca, Bono već 1770. kazalište prodaje Giuseppeu de Gerliczyju, u čijem vlasništvu ono ostaje do 1784. Je li Gerliczy nakon četrnaest godina izgubio interes za kazalište ili ono nije bilo dovoljno unosno, ne znamo, ali 1784. kazalište za 300 fiorina najma preuzima Magistrat. Gerliczyju ostaju dvije lože u prvom redu i 400 fiorina za održavanje. Pod upravom je Magistrata 1786. održana prva redovita operna sezona.
Iako se o Bonovu kazalištu ne zna puno, ipak zaključujemo kako se – i s obzirom na izgled i s obzirom na repertoar – radi o baroknom kazalištu.
Sve do 1805. kad prestaje s radom, u ovom se kazalištu odvija scenski život Rijeke. Kazališne se predstave izmjenjuju s plesnim priredbama i zabavama koje se ponekad teško mogu povezati s kazalištem, pa se čini da je došlo vrijeme za promjene.
Prije od ostalih to je prepoznao Andrija Ljudevit Adamić, čovjek koji je trajno obilježio vrijeme na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. To Adamićevo doba vrijeme je najintenzivnijeg razvoja Rijeke, koja postaje veliko gradilište, arhitektonski se oblikuje i monumentalizira te izrasta u grad privlačan za život. A kako život nikad nije samo rad, traže se mjesta za zabavu, razonodu i ugodno provođenje slobodnoga vremena. Sve te prohtjeve novopridošlih, uglavnom imućnih građana Rijeke, ali i starosjedilaca naučenih na sadržajan društveni život odlučio je zadovoljiti upravo Adamić. Zainteresiran za dobrobit Rijeke, ali ne zanemarujući pritom ni osobni profit, Adamić odlučuje svojim sugrađanima podariti kazalište po uzoru na ona koja se u to vrijeme grade u Beču i Trstu. Prema mišljenju akademika Cvite Fiskovića nacrt Novoga kazališta (Teatro nuovo) izradio je sâm Adamić 28. prosinca 1798. i potpisao ga s A. L. Adamich delineavich (delineavit), a na nacrtu je kićenim rukopisom ispisan naslov Piano Del Teatro nuovo da erigersi nel sito dell’ atuale Corpo di Guardia in Fiume (Nacrt Novoga kazališta koje će se podići na mjestu postojeće Vojne straže u Rijeci).
S Magistratom 1803. godine Adamić sklapa ugovor o izgradnji novoga kazališta koje je, na mjestu današnje Palače Modello, otvoreno 3. listopada 1805. godine. Bila je to velika svečanost za grad. Monumentalna neobarokna palača Adamićeva kazališta, vrlo je brzo postala središte kulturnog i zabavnog života grada.
Iste 1805. godine ugovorom sklopljenim između Adamića i Magistrata oformljen je stalni orkestar. Premda je kvaliteta repertoara varirala, Adamićevo kazalište označilo je novo razdoblje u kazališnom životu Rijeke. O Adamićevu kazalištu Adolfo Veber Tkalčević piše :
Rieka kao što se ponosi liepimi sgradami, tako slovi takodjer prekrasnim i ukusnim kazalištom. Stoji pokraj mora, odkud se do osam ulicah na ove strane grani. Kano siedi ćako stoji posried svoje diece i tiemenom ponosito se u vis dižućim gospodi nad cielim gradom. Veliko je i sjajno, ukusno i veličanstveno. Putnici kažu da mu neima nit u Tarstu druga.
Godine 1845. riječka općina od Adamićevih nasljednika otkupljuje kazalište, i ono dobiva ime Teatro Civico di Fiume (Gradsko kazalište Rijeke). U tom teatru prvi put javno nastupa Ivan pl. Zajc. Zajc 1855. godine, nakon završenog konzervatorija u Milanu i postaje ravnatelj orkestra kojim je prije njega ravnao njegov otac. Već 1860. u ovom je kazalištu, popraćena velikim uspjehom i oduševljenjem publike, izvedena Zajčeva opera Amelia. Bila je to prva opera riječkog skladatelja nakon čije izvedbe mu oduševljeni sugrađani daruju njegovu sliku.
Sredinom 19. stoljeća u gradu često gostuju i putujuće glumačke skupine. Zadržavaju se onoliko koliko traje zanimanje za njihove predstave, a one ne zahtijevaju zatvorenu kazališnu zgradu, već privremeni objekt nazvan arena. Takav se objekt, s drvenom pozornicom i provizornim tribinama nazvan Teatro Diurno ili Dnevni teatar, nalazio i na Trgu Ürmeny.
Novi propisi o kazališnim zgradama i brojni požari u kazalištima diljem Europe nagnali su gradske vlasti da počnu razmišljati o modernizaciji Teatra Civica ili o njegovu rušenju. Odluka je donesena: kazališna će se zgrada srušiti dijelom i stoga što je izgrađena na nasutom terenu, što nije bilo jamstvo njezine sigurne statike. Rušenje je započelo krajem 1883., a kako grad nije mogao ostati bez kazališta, istovremeno, na tadašnjem trgu Ürmeny, započinje izgradnja nove kazališne zgrade.
Prije toga, sluteći sudbinu Teatra Civica i tražeći u njoj svoju šansu, poduzetna gospođa Catterina Ricotti na otkupljenim tribinama Teatra Diurno na trgu Ürmeny 1874. osniva kazalište poznato pod nazivom Arena Ricotti. No Arena Ricotti nije mogla zadovoljiti kazališnu publiku viših kriterija, pa gospođa Ricotti, poput prave poduzetnice, odlučuje izgraditi kazalište. Lokacija nije bila sporna – kazalište će biti u vrtu njezine kuća na Dolcu. Kako je to i za odlučnu ženu poput nje bio velik financijski poduhvat, najprije, uz dozvolu grada, gradi pozornicu, koja je dovršena 1880. godine. Kazalište dobiva naziv Teatro Ricotti. I dok je zidana pozornica bila natkrivena, gledalište je bilo improvizirano u vrtu njezine kuće bogate zelenilom. Poneki ljetni pljusak ili hirovita riječka bura prave ljubitelje kazališta nisu mogli omesti u uživanju u ljepoti kazališnog čina. Tako je vjerojatno mislila snalažljiva gospođa Ricotti, i sama vezana uz teatar. I premda se gledatelji nisu bunili, Catterina Ricotti već 1883. dobiva dopuštenje za rekonstrukciju amfiteatra. Prema projektu Giacoma Matticha u produžetku već postojeće pozornice dograđena su dva reda loža, parteru je dodano još nekoliko redova polukružno postavljenih stolaca, čime se kazalište prilagođava i nastupima cirkuskih trupa. Mijenja se i naziv kazališta koje sad postaje – Teatro Fenice.
Godine 1888. dolazi do nove rekonstrukcije Teatra Fenice i to prema projektu Nicolòa Predonzanija. I dok gledalište ne doživljava veće promjene, a kazalište i dalje ostaje nenatkriveno, Predonzani mijenja i temeljito obnavlja scenu.
Posljednja obnova kazališta izvršena je 1901. godine kad Emilio Ambrosini, poznati riječki arhitekt, natkriva kazalište platnenom nadstrešnicom omogućivši mu tako rad više-manje neovisan o vremenskim uvjetima.
I tako je kazalište što ga je vizionarski, ali nepretenciozno, zamislila jedna poduzetna žena čijim su zahtjevima, kroz niz obnova i rekonstrukcija, udovoljavali poznati i etablirani arhitekti, odigralo važnu ulogu u kulturnom životu grada koji polako pronalazi svoje mjesto na karti gradova bogate kulturne ponude namijenjene svim ukusima.
U drugoj polovici devetnaestoga stoljeća Rijeka je grad snažnih i nezaustavljivih promjena. Reprezentativne palače, otmjena pročelja okrenuta moru, monumentalna arhitektura historicizma koja kreira nove gradske vizure – sve to arhitektonsko lice Rijeke oblikuje po uzoru na velike europske gradove. I ne samo to! Rijeka je i grad gospodarskog i kulturnog prosperiteta, grad u koji je svatko dobronamjeran dobrodošao, osobito ako svojom osobnošću i kapitalom pridonosi razvoju grada. A druga polovica 19. stoljeća je i nova faza u riječkom kazališnom životu no priču o tom razdoblju riječke scene čitajte u našem sljedećem blogu.
