Riječka tržnica
početak 20. stoljeća

Tržnica u zrcalu: skriveni svijet okusa, mirisa i boja

 Iako ni izdaleka onakva kakva je nekad bila, riječka je tržnica mnogim našim sugrađanima, a sve više i gostima našeg grada, nezaobilazno mjesto kupnje namirnica za kućanstvo ili jednostavno uživanja u tom opuštajućem skladu okusa, mirisa i boja. Tržnica je i mjesto susreta s onima koji dijele istu strast prema kupnji na otvorenom, a sve veća osviještenost o vrijednosti domaćih proizvoda ono je što – agresivnim trgovačkim centrima usprkos – ne dopušta gašenje ovog posebnog mjesta.

Riječka tržnica izgrađena je potkraj 19. stoljeća, u vrijeme urbane i urbanističke preobrazbe grada prema uzoru na velike europske gradove kad se grade neke od najimpresivnijih gradskih zdanja, a Rijeka poprima izgled velikog, sređenog, kulturnog i bogatog grada no potreba za tržnicom javlja se puno ranije.

Nakon snažnog potresa koji je Rijeku pogodio 1750. godine carica Marija Terezija, 1753., odobrava urbanistički projekt izgradnje novog grada (civitas novae). Na prostoru ispred Gradskog tornja trebao je biti i otvoren prostor gradske tržnice. No kako se planovi rijetko ostvaruju onako kako smo ih zamislili i ovaj je plan propao. Tek 1778. grad ponovno razmišlja o potrebi smještaja otvorene tržnice – koja bi bila „za ukras i uljepšanje grada“ –  izvan Staroga grada.

I tako su smještaj nove tržnice odredili arhitekti Anton Gnamb (? – 1806.) i Antonio de Verneda (1693. – 1774.). Tržnica je smještena ispred Gradskog tornja, a  na njoj se prodavala sol, riba i žito. U sredini je bio zastavni stup, a zapadno skladišta soli. Južnije od tržnice bili su sanitarni uredi i kamenice za mjerenje žita, a uz more drveni gat uz koji su pristajali mali brodovi i na kojem se prodavala netom pristigla riba. Na mjestu današnjih dvaju paviljona Velike tržnice 1861. godine bila su zasađena četiri reda platana i akacija ispod kojih se, u estetski osmišljenim kioscima, prodavalo voće i povrće.

Nakon što je, u ožujku 1865., u neposrednoj blizini mora, otvorena ribarnica, grad počinje intenzivnije pripreme za izgradnju zatvorene tržnice.

Izrada projekta za gradnju dvaju paviljona tržnice na tadašnjem Trgu Ürmény povjerena je inženjeru Isidoru Wauchnigu, ravnatelju Općinskog građevinskog ureda. Wauchnig je paviljone zamislio kao dvije jednake građevine osovinski postavljene jednu iza druge. Gradnja je počela u srpnju 1880. Koristile su se metalna konstrukcija i staklo što je u arhitekturi tog vremena bila revolucionarna novost no pročelja krase dekorativni elementi povijesnih stilova.

Wauchnigovi su suradnici bili Pietro Culotti i Nikola Gjačić, a u gradnji su sudjelovali i ugledni riječki obrtnici. Mate  Dumičić izradio je portale od kovana željeza, kipar Santo Barbieri štukature, a zidove je bojao riječki slikar Carlo Rossi.

Svečanost otvorenja upriličena je samo godinu dana poslije početka gradnje, već 1. srpnja 1881., što je za takav kompleks bio impresivan uspjeh. Kako bi se zaštitili paviljoni i sve što je u njima, projektant je predložio i postavljanje dviju plinskih svjetiljka kako bi se nadzor mogao provesti i noću. Ništa nije bilo prepušteno slučaju.

Iako voluminozni paviljoni djeluju skladno, a dekorativna plastika pročelja daje im notu suzdržane elegancije. Interpolirani na trgu oko kojeg su se gradile nove stambene zgrade, uz park koji je akcentuirao prostor i ribarnicu južnije od paviljona, kompleks Velike tržnice postao je istinski ukras grada.

„Na desno od šetališta padaju ti u oči liepi prodajni triemovi, a u njima na hiljade naranča, četruna, mogranja; pune bačvice uljika, smokava domaćih i onih tečnih iz Smirne i Aleksandrije ukrašenih lovorovim lišćem“. Tako je riječku tržnicu opisao Dragutin Hirc (Zagreb 1853. – Zagreb 1921.) prirodoslovac i planinar, botaničar i putopisac u svom djelu „Hrvatsko primorje“, neprocjenjivo vrijednom doprinosu poznavanju ovoga prostora.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća na oba je paviljona podignut kat, a kompleks riječke tržnice tako poprima današnji izgled.

Za nekog gnjavaža i brzinski pregled i kupnja, za nekog mjesto susreta, razmjene iskustava ili jednostavno ćakule, a za nekog hedonistički trenutak u hektičnoj svakodnevici. Kako god – tržnica je ne samo „trbuh grada“ nego i njegovo srce.