AD MEMORIAM
Pismo kapetana Ivana Perovića
Sušak, 1949.
Možda je pomalo neobično, ali osnivanje muzeja u Rijeci potaknula je jedna čaša. Jedna, samo naizgled obična čaša koju je Njegovo Veličanstvo Josip II, car Austrije 1775. godine darovao hrabrom generalu Nocolòu de Lumagi de Millekronu pokrenula je događanja koja i danas, nakon više od dvaju stoljeća pobuđuju maštu. General čije su rane rječito govorile o velikome prinosu koji je dao Presvijetloj Austrijskoj Kući dragocjenu je čašu ostavio svojim nasljednicima, a oni su je kao milu uspomenu na blagonaklonost Vladara čuvali sve do 1875. kad, točno jedno stoljeće od posjeta cara Josipa II., u grad dolazi Njegovo Carsko-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip I.
Kad su mu nasljednici generala s početka ove priče pokazali čašu, Car je poželio da je se, kao spomen na Njegova Preuzvišena Prethodnika, sačuva u gradskom muzeju. I tako je čaša koju je Francesco Saverio Descovich darovao novoosnovanom muzeju, prvoj riječkoj muzejskoj ustanovi, postala prvi predmet i prvi dar za budući muzej.
Vrijeme od ideje do osnivanja Muzeja, nije bilo kratko, ali građani su s puno entuzijazma sudjelovali u osnivanju muzeja i popunjavanju njegova fundusa, a dnevnik La Bilancia i njegov vlasnik Emidio Mohovich – ljubitelj starina i čovjek velike kulture – poticao je i podupirao građane u zamisli da i Rijeka dobije svoj muzej.
Fundus se najviše popunjavao darivanjima pa se među prvim darovateljima spominju Francesco Pessi, pomorski kapetan Tommaso Gelletich, Riccardo Fabris, Wincenzo Weltz, ali i mnogi čija imena nisu ostala zapisana, ali je njihov doprinos neizmjerno važan. Tako se do kraja studenog 1875. prikupilo gotovo 870 predmeta. I nije se tu stalo.
Od 1875. do danas jedan od najvažnijih načina obogaćivanja muzejskog fundusa je darivanje. Mnogobrojni su darivatelji muzejski fundus obogatili artefaktima koji svjedoče o povijesnom razvoju, načinu života i kulturi življenja, o gospodarskim i kulturnim postignućima na ovome području, ali i mnogo šire jer predmeti su pristizali s putovanja, s plovidba dalekim morima, istraživanja… i svi imaju neku svoju priču. Ponekad je doznamo ili istražimo, ponekad ostane neizgovorena i nezapisana.
Kad uz predmet doznamo i priču smatramo se sretnicima pa je i pismo koje je uz bočicu saharskog pijeska muzeju darovao kapetan Ivan Perović, časnik na parobrodu Duna, dragocjeno svjedočanstvo o jednom putovanju daleke 1910. godine, o oluji koja je bijelu Dunu prekrila žutim česticama saharskog pijeska i jednom kapetanu koji je u tim okolnostima pronašao motiv za zanimljivu muzejsku priču. Priču koja ga je zauvijek upisala u memoriju muzeja.
