Ženska torbica s monogramom BC
početak 20. stoljeća
Iako nevelika naša muzejska Zbirka odjevnih predmeta i modnih dodataka fascinantan je dio građe i bogat izvor informacija o modnim trendovima i stilovima, kulturnim normama i tehnološkom razvoju od kraja 18. stoljeća do danas. Zbirka ne samo da svjedoči o modi različitih epoha, već otkriva i složenost tekstilnih tehnika, materijala i ulogu odjeće u različitim vremenima, ali i omogućava bolje razumijevanje načina na koji su ljudi živjeli, radili, slavili ili tugovali i izražavali se kroz stoljeća. Jer moda je bila, a i danas je, puno više od estetskog izraza – ona odražava imovinski i društveni status, ukus, afinitete, običaje, pogled na svijet.
Začeci Zbirke sežu u 1892. godinu kad Magistrat za 30 f. otkupljuje frak i prsluk – nošnju kakvu su nosili naši preci u prošlom stoljeću, kako piše dnevnik La bilancia koji pomno prati i bilježi prikupljanje predmeta za budući muzej.
Zbirka obuhvaća – uglavnom fragmentarno – odjeću obuću, nakit, lepeze, torbice, štapove, lule, novčanike, šešire i suncobrane. Osim fraka i prsluka iz 18. stoljeća ostala je odjeća i modni pribor iz druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, a kreirana je u modnim salonima Beča, Pariza, Budimpešte, Londona i Rijeke.
U Zbirci se nalaze i dijelovi odora (dolama, surka, hlače, kapa, kalpak) nastalih na razmeđu 19. i 20. stoljeća u Budimpešti.
Predmeti su u muzej pristizali uobičajenim načinima – otkupom i donacijama – pa, osim o modnim preferencijama, oni otkrivaju i mnogobrojne podatke o osobama i obiteljima kojima su pripadali. Tako je otkupljena odjeća riječkih i bakarskih obitelji Meynier, Carminati, Piantanelli, Švalba, Battagliarini, Golubović … .
Donacijama su fundus upotpunjavali obitelji Marušić i Küncl, M. Matković, A. Pobor, Amelija Sablić, Ljuba Linić, Ante Sablić, Marija i Marica Pezelj, Drago Ausperger, Pavica Suzanić, Ivana Grdaković, Nenad Švast.
Posebno mjesto u Zbirci pripada svečanoj haljini Ane Zmajić i odori – mentenu, dolami, kravati i kalpaku – Bartola Benedikta Zmajića (Bakar 1813.–Bakar 1888.), velikog župana Riječke županije i civilnog kapetana Rijeke i Bakra. Ta je odjeća velike kulturno-povijesne i muzejske vrijednosti danas dio muzejskog fundusa zahvaljujući potomcima obitelji, posebno gospođi Veroniki pl. Zmajić, koja ju je godinama čuvala i 1990. donirala Muzeju.
I Neva Rošić, velika hrvatska glumica, doajenka hrvatskoga glumišta i kći prvog intendanta riječkoga kazališta Đure Rošića, darovala je 1992. Muzeju smoking svog djeda Antuna (Isaia) Juranića, riječkog advokata, galicijskog borca i ljubitelja kazališta. Smoking je izrađen u riječkom krojačkom salonu Abrama La Gattole.
No kako moda nisu samo odjevni predmeti i kako su modni dodaci ponekad i naglašeniji od odjeće u našoj se zbirci čuvaju i modni dodaci poput nakita, lepeza, cipela i torbica, suncobrana i kišobrana…
Nakit je – onaj vrijedan poput obiteljskog, modni „s potpisom“ nekog dizajnera ili jednostavan nakit „sa štanda“ – najupečatljiviji modni dodatak. Njegova se uloga kroz povijest mijenjala pa od samo ukrasnog predmeta on postaje i ostaje simbol moći, statusa, emocija, ukusa i stila. Iako se njegova uporaba i značenje mijenjaju kroz vrijeme nakit je uvijek – rafiniran i jedva vidljiv ili dominantan i predimenzioniran – i način komuniciranja među ljudima.
Od nakita u Zbirci posebno je zanimljiva zlatna naušnica u obliku šestokrake zvijezde i polumjeseca, dar gospođe Blaženke Francisković koja je pripadala Josipu Weineru, ali i nakit s morčićima, simbolima riječke zlatarske produkcije.
Morčići, mori, moretti mali su ukrasni predmeti, prije svega naušnice s negroidnom glavom od crnog emajla s istaknutim zlatnim očima, ustima i ušima. Osim na naušnicama morčići se nalaze i na broševima, iglama, privjescima, prstenju pa i narukvicama. Prvi pisani izvor koji spominje tu vrstu nakita procjena je dote Vinke Dujmić, koju je 14. veljače 1835. izvršio riječki zlatar Franko Korošec. Morčići su bili dio tradicionalnog nakita ali i „obvezatni” modni detalj u drugoj polovici 19. stoljeća.
Zanimljiv dio Zbirke su igle za šešir, elegantni modni dodaci posebno popularni krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Njihova je primarna funkcija praktična – njima su se šeširi pričvršćivali za kosu, no vrlo brzo one postaju važan i nezamjenjiv modni dodatak. Igle za šešir iz našeg fundusa najčešće su izrađivane od mjedi i emajla, a neke su ukrašene staklom, perlama pa i poludragim kamenjem.
Modni dodatak za kojim – „zahvaljujući“ klimatskim ekstremima i upozorenjima duginih boja – najčešće posežemo u toplim ljetnim mjesecima je lepeza. Nekad nezaobilazni modni dodatak i neovisno o temperaturi zraka, jedno je vrijeme nestao s modne scene da bi se „na velika vrata“ vratio i kao modni dodatak i pokazatelj stila, ali i kao must have kako bismo njime, ritmičkim pokretima stvorili male vrtloge svježine koji će nam olakšati vrući dan.
Iako se najčešće vezuju uz kulturu Japana i Kine, domovina lepeza je Egipat gdje su bile statusni simbol, ali lepeza je i dio kulture antike i ostalih starih civilizacija – Meksika, Indije, Perzije, Kine i Japana. S Istoka krajem 15. i u 16. stoljeću lepeza dolazi u Europu, a posebno je popularna u Italiji koja i danas nosi status prijestolnice mode te u Španjolskoj gdje je i dio narodne nošnje. U našoj ih je zbirci devetnaest i svaka ima neku svoju priču.
Teško – u ljetnim mjesecima – izdržavamo bez lepeze, ali i bez suncobrana, a kako naš grad opravdava status „grada koji teče“ ni bez kišobrana nam nije jednostavno. Duga je njihova povijest i premda je primarno funkcionalni predmet, kišobran i suncobran sve su češća inspiracija modnih dizajnera.
Domovina suncobrana drevna je Kina u vrijeme dinastije Wei (386. – 532.) Nedugo nakon izuma, kišobran i suncobran bili su znak moći i pripadnosti plemstvu. Izrađivali su se od voštanog papira dobivenog od kore duda no najljepši kineski suncobrani izrađeni su od svile i prava su mala umjetnička djela. Suncobran je iz Kine prenesen u Japan i Koreju, a potom, Putem svile, u Perziju i na Zapad. U našoj se zbirci čuvaju kišobrani/suncobrani iz 19. i 20. stoljeća.
Kao što teško odolijevamo cipelama bez obzira na to koliko ih je na policama, tako teško odolijevamo i torbicama. I cipele i torbice zastupljene su u našoj Zbirci odjevnih predmeta i modnih dodataka kao onaj posljednji, upečatljivi pokazatelj da odjevna kombinacija može biti besprijekorna, ali tek cipele i torbica zaokružuju sliku.
Suvremena moda danas je možda i najsnažniji alat kojim izražavamo svoju individualnost. Neki upečatljiv, statment odjevni predmet ili modni dodatak govori više o nama no što mislimo, a ponekad i želimo. I zato s modom i modnim dodacima treba biti oprezan. Oni su uvijek neiscrpan izvor podataka o ljudskoj kreativnosti, društvenim promjenama i tehnološkom napretku. Kroz proučavanje muzejskih zbirka poput ove naše, ne samo da možemo bolje razumjeti prošlost, već možemo dobiti uvid u to kako odjeća oblikuje i reflektira društvo danas. Muzeji su čuvari tih sjećanja i važan most između prošlosti i budućnosti mode.