Džepni sat
Isaac & JJ / Rey, Engleska, prva polovica 18. stoljeća

Doživljavamo ga kao dio svakodnevnog života, o njegovoj dugoj povijesti ne razmišljamo dok nestrpljivo i (pre)često pogledavamo na njega čekajući nekoga ili nešto. Ponekad nam se čini da je prava sreća što ga imamo, a ponekad nas neumoljivo podsjeća na vrijeme kojeg uvijek ima premalo i koje ima svoj ritam katkad u  posvemašnjem raskoraku s našim.

Sat – od prvih sunčanih, do današnjih modernih i/ili tzv. pametnih satova koji nas podsjećaju gotovo na sve, prošla su stoljeća no sat nas i danas – bez obzira na druge brojne, često posve nepotrebne funkcije – uvijek istom preciznošću ipak primarno podsjeća na vrijeme. No vrijeme se mijenja pa i sat već odavno nije ono što je nekad bio.

No vratimo se u prošlost. U pokušaju traganja za odgovorom na pitanje „kako je nastao osobni sat?“ nailazimo na izvore iz kojih otkrivamo da su se prvi satovi za osobnu namjenu počeli proizvoditi već početkom 16. stoljeća u Nürnbergu koji je uz Augsburg u to vrijeme bio središte zlatarskog i urarskog obrta i da su nastali smanjivanjem dimenzija stolnog sata. Tako je sat bilo moguće nositi na lancu oko vrata ili za pojasom.

Tek u drugoj polovici 17. stoljeća, zahvaljujući modi koja u mušku garderobu uvodi duge prsluke, sat se počinje nositi u džepu  što pojam „džepni sat“ čini smislenim. No džepni su satovi do konca 18. stoljeća malobrojni i vezani gotovo isključivo za muškarce jer žene i dalje satove nose oko vrata ili za pojasom.

I u Zbirci satova našeg muzeja koja je vrijedan dio muzejskoga fundusa, čuva se dvadesetak džepnih satova nastalih od početka 18. do sredine 20. stoljeća. Veći dio prikupljen je na području grada Rijeke no većina ih je srednjoeuropske i zapadnoeuropske provenijencije čemu su pridonijeli zemljopisni položaj Rijeke na sjecištu putova koji su povezivali more i kontinent te njezina otvorenost znatnije izražena od 1659. kad joj car Leopold I. dodjeljuje grb, a Karlo VI. je 1719. proglašava slobodnim gradom. Time stečeni privilegiji, važni za razvoj trgovine i prometa, dovode do napretka, a s njim i intenzivna doseljavanja u grad. Poduzetnici, industrijalci, trgovci, ali i slikari, kipari, zlatari i urari… u grad unose dašak europske kulture življenja, modu iz europskih prijestolnica i Rijeku pretvaraju u moderan i napredan grad.

Premda je većina satova u Zbirci djelo nepoznatih urara, na signiranim se satovima iščitavaju imena francuskih, engleskih, švicarskih, mađarskih, njemačkih i austrijskih urara. Neki od njih – kao što su 1775. u Parizu utemeljen Breguet, 1785. utemeljen DuBois et fils ili Patek Philippe osnovan 1839. – i danas su ne samo statusni simboli već i

simboli duge tradicije, vrhunske kvalitete i svevremenske ljepote. U zbirci su zastupljena samo dva riječka urara – Ferdinando Busetti i Josef Sochor premda je u 19. stoljeću u gradu bilo trideset i pet urara. Urarski je obrt bio vrlo raširen i cijenjen, a satovi postaju predmeti svakodnevne uporabe. Ipak, kao modni su dodatak, oduvijek pokazatelj materijalnog statusa, osobnosti i stila, osobito ako su izrađeni od plemenitih metala poput zlata, srebra ili platine i ukrašeni dragim i poludragim kamenjem

Svi satovi zastupljeni u Zbirci satova Muzeja, osim o stupnju razvoja tehnologije i kulturi zemlje u kojoj su izrađeni, svjedoče i o tome da je Rijeka oduvijek bila dio europskoga kulturnog kruga. Posebno su vrijedni džepni satovi, koji se smatraju pretečama ručnih satova čija proizvodnja započinje u 16. stoljećem o čemu pišemo u našem idućem blogu.

Želite li o satu koji smo vam predstavili doznati više kliknite na naš Digitalni fundus na poveznici https://digitalni.ppmhp.hr/?pr=i&id=15015