Gradski toranj sa satom
Gilberto Brunoro, Rijeka, druga polovica 19. stoljeća
Kreneš li od Adamićevog mola ravno tik Caffè Europa, tada si u najljepšem dielu grada, u najljepšoj ulici. Došao si na Corso. Duga je to i široka ulica obrubljena povisokim, ali jednostavnim sgradama, medju kojima se diže i Gradski toranj u noći razsvietljen urom, a na vrhu sa razkriljenim željeznim orlom. Prije je do ovoga slikom cara Leopolda i Karla VI. ukrašena tornja sizalo more, a potječe iz dobe, dok Rieka još utvrdjena bijaše. Cieli Corso razsvjetljuju plinovne svjetiljke na povisokim željeznim stupovima, a kad gore, pak su još k tomu razsvietljeni i dućani, tad je čarno Corsom proći.
Na najstarijim prikazima grada s kraja 16. stoljeća nad južnim je gradskim vratima – Vratima od mora, kako ih je nazivao riječki puk, mala, jednostavna građevina bez dekorativnih elemenata, s piramidalnim krovom i jednim prozorom iznad ulaza. Visina tornja zbog strateških razloga nije prelazila visinu zidina, a u grad se ulazilo preko drvenoga mosta koji se spuštao iznad jarka s vodom. Most se navečer podizao i do idućega je jutra ulaz u grad bio nemoguć. Svaki pokušaj ulaska ili izlaska iz grada krišom, preko gradskih zidina bio je riskantan potez, reguliran čak i Statutom iz 1530. godine. Stoga je strpljivo čekati jutro bila mudrija odluka. A kad bi se u svitanje otvorila gradska vrata, život bi preplavio glavni gradski trg – Piazzu dell’ Erbe, na kojoj je stoljećima pulsirao javni život grada.
Nakon požara koji je 1639. zadesio Rijeku i u kojem je uništen ulaz u grad, gradska su vrata obnovljena i proširena, ali visina se i izgled tornja još ne mijenjaju. Tek se na grafikama riječkoga kirurga G. Genove iz 1671. i J. W. Valvasora iz 1689. vide promjene. Nad ulazom u grad sad je visok toranj čiji je piramidalni krov zamijenjen četverovodnim, a na južnoj je strani postavljen sat, zbog čega naziv Vrata od mora u govoru riječkoga puka polako nestaje i zamjenjuje se nazivom Gradski toranj ili Satni toranj. Građani ga, s vremenom, prepoznaju kao mjesto svih susreta, pa čak i onih slučajnih. Jer tim mjestom mora proći svatko tko u grad ulazi ili iz njega izlazi.
Kod Tornja se može sresti sugovornik, poslovni partner, potencijalni kupac ili prodavač, gradski vijećnik koji će na putu prema Palacu komuna rečkog na sjevernoj strani trga s negodovanjem morati zastati pred svojim ljutim sugrađaninom i saslušati probleme o kojima će – možda – raspravljati na sastanku Malog ili Velikog vijeća… Uz Toranj će proći i šarmantna dama koja je, ostavivši dašak svog parfema, zauvijek ovladala mislima mladoga mornara čiji brod, usidren u lučici na Fiumari, čeka isplovljavanje, a on je, bar još jednom, mora vidjeti… jednostavno mora… Pod leroj, tu život najintenzivnije struji…
Tijekom 17. stoljeća, osim ure, toranj dobiva i svoje prve dekorativne elemente. Tako J. W. Valvasor na svojim prikazima ovjekovječuje toranj nad čijim je lûkom iznad ulaza reljef dvoglavog orla koji predstavlja grb obitelji Habsburg. Ispod reljefa 1695. je godine dodan i memorijalni natpis posvećen caru Leopoldu I. koji je Rijeci 1659. godine podijelio grb.
Već početkom 18. stoljeća Gradski je toranj reprezentativna građevina vizualno podijeljena na tri zone: prizemlje s ulazom nad kojim je reljef habsburškog dvoglavog orla; prvi kat s reljefnim poprsjima careva Leopolda I. i Karla VI. iznad kojih je sat te drugi kat s prozorskim otvorima. Na arhitravu portala latinski su natpisi koji slave careve čije su odluke zauvijek izmijenile grad. Krov je i dalje četverovodan, a na njegovu su vrhu kugla i križ.
A čime su carevi zavrijedili zauzeti položaj s kojeg motre na grad i koji će im zauvijek osigurati besmrtnost?
Car Leopold I. 6. lipnja 1659. poveljom pisanom latinskim jezikom na pergameni Rijeci podjeljuje grb, a Karlo VI. proglašava je 1719. slobodnom lukom, što podrazumijeva značajne privilegije osobito važne za razvoj trgovine i prometa. Započinje vrijeme napretka, a s njim i vrijeme intenzivna doseljavanja u grad. Poduzetnici, trgovci, kipari, graditelji… u mali srednjovjekovni grad unose dašak europskog načina življenja. Grade se javni objekti, a prostor unutar zidina postaje pretijesan, te se razmišlja o širenju grada izvan stoljetnih zidina. A da usklađivanje mišljenja na sjednicama Velikog i Malog vijeća koje su se održavale u Palacu komuna rečkog, čiji je početak označavalo zvono na Gradskom tornju, ne bi trajalo predugo, pobrinula se – priroda.
Godine 1750. mirno je jutro u gradu prekinuo snažan potres koji će, pokazat će se kasnije, zauvijek izmijeniti grad i označiti novu epohu u njegovu urbanom i urbanističkom oblikovanju. Nakon prvoga šoka i utvrđivanja štete carica Marija Terezija dodjeljuje velika financijska sredstva za obnovu grada, ali uz uvjet da Stari grad unutar zidina ostane nepromijenjen.
Započinje razdoblje obnove i izgradnje koja je, samo tri godine nakon potresa, zahvatila i oštećen Gradski toranj. Na tom je poslu angažiran riječki kipar Antonio Michelazzi, čiji opus zauzima važno mjesto u hrvatskoj kulturnoj baštini. Kako je to vrijeme snažna baroknog utjecaja u umjetnosti, Michelazzi izrađuje monumentalni barokni portal ostavljajući lepezasto postavljeno kamenje oko lûka vrata. Na arhitrav portala, u sredinu, postavlja reljef habsburškog dvoglavog orla, a s njegove lijeve i desne strane natpise u slavu careva, iznad kojih je istaknut vijenac, dok u krunište portala, u trapezno polje, Michelazzi vješto uklapa reljefna poprsja careva Leopolda I. i Karla VI. Novi, 1756. godine kupljen sat postavlja nešto više no što je bio dotad.
U novim uvjetima, u modernome gradu koji se rušenjem zidina i nasipavanjem terena širi prema jugu, gradska vrata više nemaju svrhe, te se 1775. godine skidaju, ali s unutarnje strane kamenoga okvira ostaje njihov trag – dvije masivne željezne šarke oko kojih su se obrtale vratnice! Tako su šarke, baš kao i lokot koji se danas čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, mali podsjetnik na vremena kad je ispred Gradskog tornja bilo more, a ne Novi grad, koji – prema planu Antuna Gnamba – počinje nicati 1780. godine.
Je li 1756. godine postavljen sat na Gradskom tornju krivo otkucavao vrijeme ili je 1784. godine gradska blagajna bila punija no inače nećemo znati, ali Kapetansko je vijeće na svojoj sjednici održanoj 1. srpnja 1784. odlučilo sad već dotrajali sat zamijeniti novim. I to ne bilo kakvim. Kod najboljeg su ljubljanskog urara Johanna G. Widmana naručena čak četiri nova sata za sve četiri strane tornja, koja su idućih gotovo 90 godina otkucavala točno vrijeme.
Toranj s portalom jednog od najpoznatijih riječkih kipara i sa satovima najboljeg ljubljanskog urara, a krov poput obične kule! Odluku nije bilo teško donijeti: umjesto jednostavna krova gradi se osmerostranični podložak na koji se postavlja lukovičasta kupola, a kuglu i križ koji su krasili stari krov zamijenio je orao što ga je izradio poznati riječki kotlar Ludovico Ruppani. I to je napokon bilo ono što su Riječani željeli – elegantan ulaz u stari dio grada, toranj što odiše šarmom baroka, umjetničkog stila koji poput vala preplavljuje Europu i svojom razigranom monumentalnošću iz temelja mijenja gradske vizure.
No vrijeme nagriza kupolu tornja, a njegove olovne ploče ugrožavaju stanare u okolnim zgradama i prolaznike. Stoga se krajem 1800. godine članovi Kapetanskoga vijeća dogovaraju o postavljanju nove kupole tornja. Izrada se projekta povjerava inženjeru Antunu Gnambu. Odlučeno je da se lukovičasta kupola skine, postavi na novu armaturu, a majstor limar Andrija Remer, Gnambov suradnik na obnovi tornja, predložio je da se kupola prekrije dugotrajnijim cinčanim limom. Gnamb je, mimo dogovora, izvršio i unutarnje učvršćenje tornja, popravak vijenca te izradu lukova nad prozorima, što je premašilo dogovorene troškove i izazvalo nezadovoljstvo gradskih vijećnika, ali povratka na staro nije moglo biti. Gradska je blagajna možda bila praznija, ali je toranj 1801. zasjao novim sjajem.
Kad je već tomu bilo tako, valjalo je ostaviti spomen na tu obnovu, ali i na radišnu brigu Magistrata i ostalih uglednika. Tako je u prolaz tornja postavljen kameni zapis na latinskom jeziku čiji prijevod glasi:
Ova kula (je) 1750. godine potresima oštećena, zatim radišnom brigom Magistrata 1753. obnovljena. Skladnije je obnovljena novim dogradnjama 1801. godine od riječkoga vijeća i puka (za vrijeme) presvijetlog gospodara Josipa od Klobusiczky upravnog guvernera i gradskog kapetana, sudaca i rektora Emanuela Gergotića i Antuna Gaussa.
Tako su građani Rijeke dobili nov, reprezentativan ulaz u grad, a gradski oci u kamenu isklesano svjedočanstvo kojim su zauvijek ušli u povijest grada.
Devetnaesto stoljeće vrijeme je velikih promjena koje iz temelja mijenjaju život dotad malenoga mediteranskog grada. Rijeka postaje veliko gradilište, a najsnažniji razvoj događa se nakon Ugarsko‑hrvatske nagodbe, kad prerasta u glavnu izvoznu luku Ugarske. U snažnu graditeljskom zamahu Rijeka poprima izgled srednjoeuropskog kozmopolitskog grada koji svakome pruža šansu.
Osim izgradnje novih palača i građevina pristupa se i temeljitim obnovama postojećih, pa je odlučeno da se obnovi i Gradski toranj. Izrada se projekta 1890. godine povjerava iskusnom arhitektu dr. Filibertu Bazarigu.
No najprije se 1873. na mjesto Widmanova sata iz 1784. postavlja nov sat, kupljen na međunarodnoj izložbi u Beču, a ispod njega mjesto nalazi otvor u kojem se sati pokazuju brojkama, potom gradski zastupnici donose i odluku o zamjeni kupole. Filibert Bazarig, oduševljen arhitekturom povijesnih stilova, uz obvezu poštivanja postojećih stilskih obilježja, tornju daje neorenesansna stilska obilježja, poput kaneliranih pilastra s kompozitnim kapitelima ili moćna isturena vijenca kojim je oplemenio podložak za kupolu.
Dotadašnju lukovičastu zamijenio je osmerokutnom kupolom izrađenom od kriški spojenih na vrhu, s jasno naznačenim rebrima i spojevima, a iznad otvora za pokazivanje sati Bazarig stavlja reljef riječkog dvoglavog orla nad čijom je glavom carska kruna. I tako je za konačan izgled tornja u čijim se mijenama iščitava bogata i burna povijest Rijeke zaslužan Filibert Bazarig – inženjer, arhitekt i slikar rođen u Gorici, ali vezan uz Rijeku neraskidivim nitima što se iščitavaju u njegovu bogatu arhitektonskom opusu.
Konačan izgled? To znači da smo na kraju priče… ili…? I da i ne – jer toranj i dalje, otkucavajući vrijeme, bilježi život grada, pamti priče za neke druge naraštaje, ne više o dami u krinolini što preko ruba svoje svilene lepeze sramežljivo gleda mladog trgovca, ni o gradskom vijećniku što žureći duž Piazze Dell’ Erbe sa sastanka Velikoga vijeća pridržava svoj crni polucilindar čuvajući ga pred naletima nemilosrdne riječke bure. Toranj danas osluškuje djevojke i mladiće što sa svojih MP‑playera, IPoda i Blackberryja slušaju glazbu posve drugačiju od one u vremenu u koje smo se ovom pričom pokušali vratiti, osluškuje energične ritmove rocka što su zamijenili valcer čiji su senzualni tonovi nošeni vjetrom dopirali iz gradske vijećnice, čudi se, zadivljen zacijelo, najčudnijim modnim kombinacijama koje je i mogao zamisliti u svojoj višestoljetnoj povijesti i prati ih na putu odrastanja… Prati ih s osmijehom i pamti…
Želite li o Gradskom tornju doznati više prolistajte našu poučnu publikaciju koju možete nabaviti klikom na poveznicu https://ppmhp.hr/proizvod/hrgradski-toranj/
