Par bijelih kožnih rukavica
početak 20. stoljeća

 
Druga polovica 19. stoljeća nova je faza u razvoju riječke scene. Mišljenja su usuglašena i donesena je odluka da grad – nakon rušenja Adamićeva teatra – ne smije ostati bez kazališta. Gradit će se novo, suvremeno kazalište na trgu Ürmény, a pri odabiru arhitekata neće se štedjeti jer kazalište mora biti i ukras grada.

U Specijaliziranom atelijeru za kazališta Helmer & Fellner u Beču naručuje se projekt, a i iskusni arhitekti Herman Gotlieb Helmer i Ferdinand Fellner,  specijalizirani za projektiranje i gradnju kazališnih zgrada, već u travnju 1883. izrađuju projekt i daju ga na uvid zastupnicima Municipija. Gradonačelnik Giovanni Ciotta nacrte izlaže u vijećnici kako bi i građani dobili priliku iznijeti mišljenja o novoj kazališnoj zgradi.

Je li Ciotta samo želio zadovoljiti formu ili je uistinu želio čuti glas javnosti, nismo doznali, ali činjenica je da su građani imali priliku vidjeti nacrte velebnoga zdanja cijenjenih arhitekata i prije no što je ono, monumentalno, izgrađeno na trgu Ürmény. Nitko nije imao zamjerki, te u lipnju 1883. stižu razrađeni planovi izgradnje i raspisuje se natječaj za izvođenje radova.

Već pri kopanju temelja iskrsnuli su problemi. Trg Ürmény građen je na nasutom terenu, a ni blizina ušća Rječine nije bila olakšavajuća okolnost. Trebalo je riješiti problem vode, osobito u vrijeme plime, pa je odlučeno da se temelji kazališta postave na potpornje koji će biti podloga betonskom sloju.

O problemima na gradilištu uskoro je šuškao čitav grad. Pronijela se i priča kako se od projekta odustaje i da će se graditi manje kazalište. Nasreću, u ovim glasinama nije bilo istine! Gradnja je, pod budnim okom komisije stručnjaka iz Biroa Helmer&Fellner, nastavljena. Radilo se bez prekida, ne samo na izgradnji kazališta već i na uređenju trga i okolnih zgrada: nastajao je jedan od najljepših i najelegantnijih gradskih prostora s kraja 19. stoljeća.

U travnju 1884. naziru se konture velebne kazališne zgrade. Građani su znatiželjni i već pomalo nestrpljivi, no kad je krajem kolovoza postavljena krovna konstrukcija, svi su se zadovoljno mogli uvjeriti u monumentalnost novog kazališnog zdanja.

Najteži dio posla bio je gotov, no ono što je slijedilo nije bilo ništa manje izazovno – započelo je uređenje pročelja i unutrašnjosti kazališta.

Pri oblikovanju pročelja arhitekti su se ugledali na eleganciju renesanse te su oblikovali neorenesansno pročelje koje se sastoji od dominantnog središnjeg dijela i dvaju pobočnih. Središnji je dio naglašen trima ulaznim vratima nad kojima je balkon s kamenim balustradama, koji počiva na četirima stupovima s dorskim kapitelima.

Iznad balkonskih vrata vodoravni je friz u plitkom reljefu. Timpanon nosi šest stupova s korintskim kapitelima, a ukrašava ga prikaz Apolona, boga Sunca i zaštitnika glazbe, okružena nimfama. Taj su prikaz, u visokom reljefu, izradili kipari Bečke kiparske zadruge Kauffungen & Fritsch.

Na kruništu teatra glasoviti venecijanski kipar Augusto Benvenutti izrađuje četiri figuralne skupine koje predstavljaju s jedne strane Dramu, a s druge Muziku. Te su figuralne skupine nakon njegove smrti 1899. godine ocijenjene kao umjetnikovo najbolje ostvarenje.

Iznad zabata riječki je grb, a nad atikom glavnoga pročelja, u drugom i trećem planu, kupole su pozornice i gledališta.

I dok teatar izvana obilježava sklad, elegancija i rafiniranost visoke renesanse, unutrašnjost, do koje se dolazi preko trijema izdignuta od razine trga s nekoliko stuba, odiše kićenim i raskošnim barokom. Iz središnje postavljena vestibula ravno se ulazi u parter, dok dva kraka stuba s lijeve i desne strane vode do loža i balkona.

Gledalište postavljeno na čeličnoj konstrukciji, koje je moglo primiti više od 1200 gledatelja, oblika je potkove. Obuhvaća parter iznad kojeg su tri reda loža te galerija, koja se kao odraz demokratičnosti kazališta formira u kazalištima druge polovice 19. stoljeća. Po jedna proscenijska loža sa svake strane djeluju kao zasebne cjeline izdvojene od ostatka loža. Proscenij je neznatno snižen u odnosu na gledalište, a na njega se nastavlja izdignuta pozornica. Novina u riječkom kazalištu rotirajuća je pozornica, koja uz moderan sustav ventilacije ovo kazalište čini jednim od najmodernijih u Europi.

I tako i unutrašnjost kazališta polako poprima svoj konačan izgled. Za uređenje scene angažiran je tada najpoznatiji talijanski scenograf Pietro Bertoja.

Sve je teklo prema planu. Arhitekti Helmer i Fellner izrađuju nacrte za namještaj, počinju i pregovori o nabavi stolaca prema nacrtima onih u budimpeštanskoj operi, dekoracija željeznoga zastora prepuštena je slikaru J. Kottu iz Beča, a platneni zastor oslikan je u radionici Burghardt–Kautsky– Brioschi, najpoznatijem bečkom studiju koji se bavi kazališnom scenografijom.

U prosincu 1884. na mjesto dotadašnjeg upravitelja radova dolazi tršćanski arhitekt Giacomo Zammattio, koji u arhitektonskom opusu Rijeke ostavlja trajan trag.

Vjerojatno presudna odluka za riječko kazalište donesena je u siječnju 1885. Tada je gradsko zastupstvo, po uzoru na moderna europska kazališta, odlučilo u kazališnu zgradu uvesti električnu rasvjetu.

Bečka tvrtka Kremensky Mayr et Co. već u ožujku započinje elektrifikaciju zgrade, a u kolovozu je izvedena proba električnog osvjetljenja kojoj je, uz brojne predstavnike medija, prisustvovao i arhitekt Ferdinand Fellner. Kazalište je bila prva riječka građevina u koju je uvedena električna rasvjeta, što je bilo punih deset godina prije elektrifikacije grada. I ne samo to! Riječko je kazalište dobilo i prvi telefon u gradu, i tako je imalo izravnu vezu s policijom i vatrogascima. Ništa nije bilo prepušteno slučaju.

Bližio se kraj radova. Prema nacrtima arhitekata nabavljen je namještaj, a slikari Franz Matsch te Gustav i Ernst Klimt dovršavaju slike za svod gledališta, proscenij i dvije manje slike iznad svečanih loža.

Ti barokni prikazi dinamičnih linija, razigranosti i šarma predstavljaju sve ono što kazalište i jest: zabavu, radost, ljepotu, kulturu…

I napokon je došao taj 3. listopada 1885. godine, dan u kojem je gradonačelnik Giovanni Ciotta od arhitekta Ferdinanda Fellnera primio ključeve novoga kazališta. Bio je to velik dan za građane, ali i za sve one koji su dali svoj doprinos izgradnji kazališta koje je postalo istinski ukras grada: simbol ljepote, kulture, bogatstva i moći Rijeke na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Ponosan gradonačelnik Giovanni Ciotta, umjetnici arhitekture Herman Gotlieb Helmer i Ferdinand Fellner, guverner grof Ágoston Zichy i mnogi drugi ugledni građani, ali i puk svjedočili su simboličnoj predaji ključeva kazališta Gradu. Nakon predaje ključeva u šupljinu ispod ulaznih vrata u teatar umetnuta je tuba s planovima izgradnje kazališta, plakatom prve predstave i novcem koji je u to vrijeme bio u optjecaju. Posljednji kamen kojim je zatvorena šupljina sa svjedočanstvima o velikom danu u riječkoj povijesti umetnuo je gradonačelnik Ciotta na velikoj prigodnoj svečanosti.

Ona je pak svoj vrhunac trebala imati tog istog dana na spektakularnoj i nestrpljivo iščekivanoj izvedbi opera Aida i La Gioconda. U tom bi posljednjem činu  bio otvoren Teatro Comunale (Općinsko kazalište) no nestanak struje usred 3. slike Aide prekinuo je predstavu. Riječani su možda bili malo razočarani, ali ni to nije umanjilo njihovu sreću i ponos. Dobili su još jedno reprezentativno zdanje, velebnu kazališnu zgradu, hram umjetnosti u kojem i danas, pod okriljem božice Talije, novi naraštaji uranjaju u tajnovit svijet kazališta.

A Aida i La Gioconda pred prepunim su gledalištem jednako razdraganih gledatelja izvedene 4., 5. i 6. listopada.

A što se dalje događalo s kazalištem i kako je postalo ono što je danas – nacionalna kazališna kuća koja nosi ime našeg velikog sugrađanina Ivana pl. Zajca doznajte u našem sljedećem blogu,