Zborna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije
Padova, prva polovica 20. stoljeća

Povijest sakralnog života grada neodvojivo je vezana uz političku, društvenu i gospodarsku povijest, a ona je u Rijeci prepuna previranja i promjena. Kad su Franci potkraj 8. stoljeća razorili Tarsatiku, počinje jačati moć crkve. Akvileja postaje vjersko središte iz kojeg se utjecaji šire i prema gradu koji izrasta na ruševinama Tarsatike, a koji se od 13. stoljeća naziva Rika, Reka, Rika Sv. Vida… Najprije u vlasništvu knezova Devinskih, potom kratko krčkih knezova Frankopana, pa obitelji Walsee da bi 1465. postala nasljedno dobro najmoćnije feudalne dinastije, obitelji Habsburg. Novi grad tada je tipičan srednjovjekovni grad uočljive razdiobe na sjeverni „feudalčev“ dio, koji se formira uz feudalni kaštel i staru crkvu sv. Vida, i na „pučki“ donji grad, formiran uz južne gradske zidine, kojem pripada Zborna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, župna crkva riječkoga puka.

Izgrađena je na temeljima rimskih terma u ranome srednjem vijeku, mijenjana i nadograđivana kroz vrijeme, pa se na njezinu sjevernom zidnom plaštu vide sve stilske promjene od romanike do baroka. I povijesni izvori ističu da je Zborna crkva starija od 12. stoljeća i da su iz toga ranog razdoblja sačuvani mali prozor i glava Krista te ostaci staroga zida na njezinu južnom pročelju.

Zborna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bila je središte staroslavenskoga bogoslužja i širenja glagoljice u gradu, a sve do 20. stoljeća i sjedište kaptola. Oskudni su podaci o ranom razdoblju crkve koja plijeni ljepotom svojega pročelja na kojem se ističe prozorska ruža – uništena, baš kao i crkva, upadom Mlečana u grad 1509. i ponovno postavljena 1516. No vjeruje se da je prvi popravak izvršio majstor Juraj Dimitrov iz Zadra još 1442. kad je podignuo zidove središnjega broda, a potom je četiri godine poslije izgradio u crkvi kapelu i kameni oltar.

Velika dogradnja započinje 1695. i traje sve do sredine 18. stoljeća. Graditelji poštuju trobrodni raspored bazilike u kojoj su bočni brodovi od središnjega razdijeljeni stupovima. Kad je 1726. dovršeno svetište, u sredini kojega je grobnica plemićke obitelji Orlando, crkva dobiva na eleganciji, a bujnošću ukrasa i na luksuzu. Karakteristike baroka posebno se iščitavaju u gornjem dijelu crkve, nad kojim se natkrio svod koji zaokružuje prostor u koji dopire svjetlo s prozora na povišenom zidu glavnog broda.

U snažnom potresu koji je razbudio Rijeku jednog mirnog jutra 1750. stradala je i Zborna crkva, ali vrlo je brzo i obnovljena, a posljednji radovi na crkvi izvršeni su 1824. na poticaj Andrije Ljudevita Adamića. Te je godine Joseph Storm izradio projekt novoga pročelja Zborne crkve. Baroknom portalu i gotičko-renesansnoj prozorskoj ruži pridodao je elemente novoga stila – klasicizma i ukrasio pročelje dorskim stupovima spojenima arhitravom. Pročelje završava timpanom u čije je polje 1890. postavljena skupina anđela.

Raskošnoj eleganciji unutrašnjosti crkve pridonose višebojni mramorni oltari koji u 18. stoljeću zamjenjuju drvene te oltarne pale. Crkva ima jedanaest oltara, a u njihovoj izradi sudjelovali su barokni kipari angažirani i na uređenju unutrašnjosti crkve sv. Vida Pasquale Lazzarini i Antonio Michelazzi te Sebastiano Petruzzi.
Među oltarnim palama ističu se Predaja ključeva sv. Petru na oltaru sv. Petra koju je 1640. naslikao riječki slikar Ivan Franjo Gladić te pala ljubljanskoga slikara Valentina Metzingera na oltaru sv. Filipa Nerija kojem su se Riječani zavjetovali nakon potresa 1750. godine.

Zborna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Vela crikva ili Al Duomo, koji god naziv želite… svi će znati… jer ovo je sveto mjesto središte svih koji u miru ovog sakralnog prostora žele na trenutak zastati i prikupiti snagu za dalje…