Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i zvonik
foto: Rino Gropuzzo
Kad jedan zvonik pobuđuje takvu pažnju nema dvojbe da je riječ o još jednoj zanimljivoj gradskoj priči o spomeničkoj baštini. Iako bi… kad kažemo „zvonik“ rijetki pomislili na spomenik o kojem danas pišemo.
Pul vele crikve rekli bi naši preci, tik uz Zbornu crkvu, izgrađen je zvonik koji pažnju prolaznika plijeni svojim pomalo nagnutim tijelom. Izgrađen je na terenu na kojem se iščitavaju slojevi riječke povijesti i sve – unatoč godini 1377. uklesanoj na njegovu pročelju – upućuje na to da je puno stariji od 14. stoljeća i da je to godina jedne od njegovih obnova.
Prizemlje zvonika izgrađeno je od kamena iz ruševina kompleksa u sklopu kojeg su bile i terme i tu je razlog njegove nakošenosti – dijelom je izgrađen na terenu kojim protječu podzemne vode koje su se koristile i u termalnom kompleksu čiji su ostaci otkriveni arheološkim istraživanjima 1967. godine.
Zvonik je građevina tipična za primorska mjesta na ovom dijelu Jadrana. Katove razdvajaju vodoravni vijenci, a na vrhu je loža za zvona ukrašena dekorativnom plastikom gotike.
Izgled zvonika mijenjao se tijekom vremena, usporedno s mijenjanjem grada, a sve do 18. stoljeća njegova visina, iz sigurnosnih razloga, ne prelazi visinu gradskih zidina. Tek s početkom 18. stoljeća zvonik doseže današnju visinu.
Njegov se izgled bitno mijenja 1824. kad se – na poticaj Andrije Ljudevita Adamića – obnavlja Zborna crkva i uz nju zvonik. Projekt za obnovu zvonika izradio je gradski edil Adam Olf koji mu dodaje nisku balustradu oko najvišeg kata i podložak za visoku šiljastu kupolu. Balustradu je izradio poznati riječki klesar Marco Chiereghini koji je sudjelovao i u obnovi crkve. Na drugi je kat, na sve četiri strane svijeta, Olf stavio satove.
Izgled zvonika mijenja se i 1876. kad je, prema projektu Filiberta Bazariga, zvonik prekriven žbukom na kojoj su, sugerirajući historicistički stil, iscrtane fuge no Riječani se nisu mogli naviknuti na takav izgled zvonika pa od Pokrajinske komisije za konzervaciju spomenika u Trstu, tridesetih godina 20. stoljeća, traže da se zvonik vrati u prvobitno stanje, da se s njega skine žbuka, balustrada i piramidalni krov. Podršku su imali u ravnatelju Gradskog muzeja, konzervatoru Riccardu Giganteu koji je nadgledao radove. Žbuka je skinuta, jednako tako i balustrada i šiljasta kupola i započela je još jedna obnova koju vodi arhitekt Arrigo Comadini, suradnik Riccarda Gigantea i velik ljubitelj starina.
Nakon tog konzervatorskog zahvata zvonik je osvanuo kao prizmatična građevina s biforama na prvom katu i uz ložu za zvona. Donje bifore su starijeg datuma i moguće ih je datirati oko 1377. kad je izgrađen ulaz u zvonik dok su bifore uz ložu za zvona mogle biti postavljene oko 1445. kad je na crkvi radio majstor Juraj iz Zadra.
U posljednjoj obnovi koju vodi Riccardo Gigante uklonjen je i piramidalni krov, a zvonik je pokriven običnim četverovodnim krovom.
Zvonik crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije nije monumentalna građevina, ali na njemu se mogu pratiti sve stilske mijene od 14. stoljeća, a i jedna je od rijetkih srednjovjekovnih građevina sačuvanih u našem Starom gradu. Vrijedan je i važan dio riječke povijesti pa bi bilo dobro zaštiti ga od pogrešnog naziva „Kosi toranj“ jer je, unatoč nakošenosti, on i dalje čvrsti stojeći zvonik obližnje crkve.
