Portret žene
Prosse, oko 1820.
minijatura, akvarel na bjelokosti
Za koliko bismo informacija bili zakinuti da nema portreta?! O ljudima koji su ispisivali povijest ili anonimnim svjedocima vremena, o modi, kulturi življenja ili materijalnom statusu, ali i o slikarima – domaćim ili putujućim – koji su na portretima, i prije pronalaska fotografije, ostavljali brojne podatke o ljudima i vremenu u kojem su stvarali, ali i o slijedu umjetničkih stilova od kasnog baroka, klasicizma, empira, romantizma i bidermajera preko dekorativnog akademizma do naznaka modernih strujanja kraja 19. stoljeća.
Bogata zbirka portreta Likovne zbirke našeg muzeja s više od stotinu i pedeset portreta nastalih od druge polovice 18. do drugog desetljeća 20. stoljeća omogućava otkrivanje kulturnih kretanja na području Rijeke i okolice u tom vremenu. Slike potječu s područja cijele današnje Primorsko-goranske županije, a najzastupljeniji su portreti stanovnika Rijeke, Voloskog, Bakra, Kostrene, Lošinja…
Riječ je o osobama iz javnog života – vladarima i dužnosnicima – čiji su portreti ukrašavali službene prostore, ali i o građanima koji u vrijeme akumulacije kapitala i popularizacije umjetnosti, sebi mogu priuštiti portret.
Slike se naručuju kod vještih ili manje vještih, putujućih i domaćih slikara, a naručitelji na njima ovjekovječuju sebe ili svoje obitelji. Dimenzije slika variraju od minijatura do onih predimenzioniranih, a od tehnika su najzastupljenija ulja na platnu i lesonitu, akvareli, tempera na bjelokosti i bakru te bojeni vosak na kartonu.
Portreti u zbirci nastali su u vremenu velikih socijalnih, gospodarskih i političkih promjena uvjetovanih francuskom revolucijom, a jasnije vidljivih tijekom 19. stoljeća. Promjene se očituju u načinu razmišljanja i demokratizaciji društva u kojem plemstvo gubi svoj nekadašnji status. Jača građanstvo koje se, pod svaku cijenu, želi izdignuti na nekadašnji položaj plemstva i s njim se izjednačiti u svemu pa i u umjetnosti. Ipak… razlike postoje. Kulturno neosviješteno građanstvo svoj položaj i ekonomsku moć najradije pokazuje slikama sebe samih što je najbolja platforma za procvat portretnog slikarstva. Slikari su oduševljeni jer im velik broj narudžba osigurava egzistenciju u vremenu kad polako prestaju narudžbe crkve i plemstva, velikih konzumenata umjetnosti.
Rijeka je u to doba grad udaljen od umjetničkih središta što je razlog da do četrdesetih godina 19. stoljeća nema lokalnog stvaralaštva pa potrebe zadovoljavaju spretni putujući slikari.
Velik dio naše zbirke čine portreti javne namjene – vladara, guvernera, gradonačelnika i istaknutih riječkih građana. Te su slike velikih dimenzija i prikazuju većinom cijelu figuru ili figuru do koljena što sugerira snagu i moć. Sve su slike slikane u tradiciji reprezentativnih baroknih portreta no i to se – s vremenom pojednostavljuje. Portreti su rađeni s povodom – prigodom instalacija, posjeta, preuređenja reprezentativnih prostora – a preko njih se može pratiti i politička svakodnevica grada.
Slijed umjetničkih stilova bolje se može pratiti na portretima privatne namjene. Umjetnost 19. stoljeća počiva na klasičnim uzorima i taj će pravac tijekom čitavog 19. stoljeća biti osnovna estetika europske umjetnosti. Portreta nastalih prema uzorima antike i renesanse u našoj zbirci nema puno te se može reći da se na kasnobarokne portrete nadovezuju bidermajerski portreti. U portretima bidermajera primaran je psihološki izraz portretirane osobe, a interes je umjetnika i na dekorativnim elementima – na detaljima, odjeći, nakitu…
Vrijedan, iako malen, dio zbirke su i minijature. Minijaturno slikarstvo rašireno je i moderno u građanskoj umjetnosti 19. stoljeća, odnosno do pojave fotografije. Naziv minijatura (minium, lat. – crvena olovna boja) potječe od iluminacija u manuskriptima i predstavlja malu sliku ili crtež kojim su ukrašavana zaglavlja knjiga ili početna slova.
Minijature su se precizno izvodile najčešće na papiru, pergameni, bjelokosti ili metalnoj pločici, a osim portreta zastupljene su i druge teme.
Slikarske potrebe prve polovice 19. stoljeća zadovoljavaju putujući slikari, a slike se često naručuju u Beču, Münchenu, Budimpešti i Trstu. Od domaćih slikara ili slikara koji su dulje vrijeme proveli u Rijeci tu su Giovanni Simonetti, Francesco Colombo, Vincenzo Reggio, Carl von Mayr, Giovanni Fumi, Georg Conräder.
Giovanni Simonetti i Francesco Colombo prvi su stipendisti riječkog Magistrata na Likovnoj akademiji u Veneciji.
Kraj 19. stoljeća u Rijeku dolazi Venecijanac Giovanni Fumi čiji se portret Giuseppea Verdija, naručen za potrebe kazališta, također čuva u muzeju.
Početkom 20. stoljeća u Opatiji koja postaje turističko središte, a time i slikarska meka, boravi George Conräder koji se također istaknuo izradom portreta.
Nezamjenjivo vrijedni dokumenti prošlih vremena – portreti – sastavni su dio muzejskog fundusa, a njihovo izučavanje donosi nam stalno nova saznanja o vremenu u kojem su nastajali, otkrivajući nam i mnoge zanimljive gradske priče.
