Balzamarij
između 1. st. i 2. st.

Možda bi povijest bila posve drugačija da Kleopatra, u čast Marka Antonija, nije namirisala jedra broda na kojem ga je dočekala nakon atentata na Julija Cezara i postala posljednja kraljica drevnog Egipta. “Jedra su purpurna i tako namirisana da su i vjetrovi bili zaljubljeni“ napisao je puno kasnije veliki Shakespeare. I tako je taj mirisni oblačić pobudio interes i maštu, a ako nešto ima tako dugu povijest morali bismo se upitati što je to parfemu osiguralo tako dugo trajanje.

Riječ parfem latinskog je podrijetla i dolazi od riječi per i fumus, a vezuje se uz mirise koji su nastajali paljenjem tamjana. Tamjan je prvi oblik „parfema“, pretpostavlja se da je nastao u Mezopotamiji prije otprilike 4000 godina.

U drevnom Egiptu uz koji vezujemo početke uporabe parfema, spaljivanje smola i drva koje je oslobađalo miris, događalo se isključivo na vjerskim ceremonijama no s vremenom parfemi postaju dostupni svim Egipćanima koji s oduševljenjem otkrivaju mogućnosti korištenja parfema i u svakodnevnom životu. Ipak, bogate mirisne kupke, njega kože i kose ružinim mastima ili bademovim uljem s aromatičnim vinom, cimetom i medom, bili su privilegij bogatih jer je parfem, s vremenom, postao predmet luksuza.

Mirisi su bili iznimno važni u egipatskom visokom društvu. O tome svjedoči i činjenica da je egipatski bog Nefertema bio zaštitnik parfema. Prikazuje ga se s lopočem koji je bio čest sastojak drevnih parfema.

Jedan od najpoznatijih parfema koji se koristio u vjerskim ritualima starog Egipta došao je s Cipra i bio je poznat kao „Kyphi“, a uključivao je razne aromatične sastojke poput smirne, cimeta i meda, koji su pomiješani kako bi se stvorio mirisni tamjan.

Zahvaljujući Arapima koji u 8. stoljeću otkrivaju postupak destilacije, proizvodnja parfema osigurala si je budućnost, a parfem postaje dostupniji i širim društvenim slojevima.

No puno prije Arapa, jedna je posebna žena počela proizvoditi parfem i postala prva proizvođačica parfema na svijetu. Tapputi, kemičarka o kojoj postoji zapis na ploči pisan klinastim pismom, vraća nas u 1200. godinu prije Krista. Miješala je cvijeće, ulje i močvarnu cvjetnicu calamus zajedno sa smirnom i balzamom, dodavala vodu ili druga otapala, destilirala i filtrirala nekoliko puta kako bi dobila parfem.

Mirise za tijela, prostorije u kojima su živjele, kupke… koristile su i kraljice Hatšepsut (? – 1843. pr.Kr.) i Kleopatra (69./70. god. pr. Kr.–30. god. pr. Kr.) koje su čak su i pokopane s bočicama parfema.

Egipćani su parfeme proizvodili destilacijom prirodnih sastojaka s uljima bez mirisa. Najpopularniji mirisi bili su cvjetni, drveni i voćni. Tamjan se također koristio, ali najviše ceremonijalno, a trgovina tamjanom i smirnom igrala je veliku ulogu u egipatskim međunarodnim odnosima.

Ni stari Perzijanci, osobito tijekom Sasanidskog razdoblja (3.–7. st.), nisu bili manje očarani mirisima. Vladali su trgovinom parfema stotinama godina i pripisuje im se izum parfema bez ulja. Parfem je imao visoko mjesto u perzijskom plemićkom društvu. Perzijski kraljevi često su imali svoje vlastite “mirise” koje nitko drugi nije smio koristiti.

Dokumentirano je da su u drevnoj Perziji djelovale i mnogobrojne radionice za izradu mirisa s dosta opreme koja je omogućavala eksperimentiranje s različitim mirisima i procesima destilacije.

Ni visoko razvijena kultura Grčke i Rima nije odoljela proizvodnji parfema. Zahvaljujući njihovu pedantnom dokumentiranju procesa proizvodnje mirisa čak je moguće – na temelju tih zapisa – i danas rekonstruirati neke mirise iz tog vremena.
Parfemi su se rabili u vjerskim obredima, ali i u svakodnevnom životu. Prema nekim zapisima vidljivo je da su Rimljani godišnje uvozili oko 2800 tona tamjana i oko 550 tona smirne. Ti su se mirisi koristili u njihovim javnim kupalištima za mirisanje vode i u proizvodima za njegu tijela kao što su balzami, ulja i parfemi za kožu i kosu koji su se čuvali u malim epruvetama, tzv. balzamarijima koji su vrijedan dio i naše Arheološke zbirke.

No skupocjenost parfema i njegov luksuz nisu bili baš svima po volji pa je rimski političar i pisac Plinije Stariji (23./24.–79.) osudio uporabu parfema, a nakon pada Rimskoga Carstva u 5. stoljeću parfem je proglašen nepoželjnim i zabranjenim pa mu i popularnost pada.
I dok je Europa, na neko vrijeme, iz svakodnevnog života gotovo izbacila parfeme druge kulture i dalje u njima uživaju.

Povijest parfema u islamskom svijetu usko je povezana s vjerskim i kulturnim običajima. Mirisi su bili vrlo cijenjeni i smatrani su Božjim darom. Uvozili su se iz Indije i Perzije no postepeno i sami počinju proizvoditi mirise. Napredak znanosti u vremenu od 8. do 13. stoljeća utječe i na proizvodnju parfema. Usavršava se tehnika destilacije, koja se koristi za ekstrakciju eteričnih ulja iz biljnih materijala. Ta su se ulja zatim koristila u proizvodnji parfema koji postaju sve popularniji u cijelom islamskom svijetu.

Parfemi su i u Osmanskom Carstvu (1299.–1922.) imali važnu ulogu u dvorskom životu. Osnovane su mnogobrojne parfumerije, a mnogi sultani bili su strastveni sakupljači mirisa.

Bogatu i raznoliku povijest parfemi imaju i u Indiji i ona seže tisućama godina unatrag. Drevni indijski tekstovi Vede i Purane opisuju upotrebu mirisa u medicinske i duhovne svrhe. Mirisi su se često koristili u vjerskim ceremonijama, a vjerovalo se da imaju moć povezivanja pojedinaca s božanskim. Sandalovo drvo, jasmin i ruža bili su neki od najčešće korištenih mirisa u tim ritualima.

Drevni Kinezi manje su rabili mirise za tijelo, a više za predmete kojima su bili okruženi i prostore u kojima su se kretali. Tako su mirise stavljali u tintu i na papir na kojem su pisali, na predmete kojima su se koristili, ali i za dezinfekciju i čistoću u domovima i na mjestima bogoslužja. Vjerovali su da parfem može pomoći osloboditi sobu od bolesti.
U vrijeme dinastije Sui (581.–618.) plemeniti Kinezi počinju rabiti osobne parfeme, a sastojci se uvoze Putem svile koji je povezivao Sredozemlje s istočnom Azijom. Od dinastija Yuan (1271.– 1368.), Ming (1368.–1644.) i Qing (1644.–1912.), upotreba mirisa se počela širiti u javnosti. Orijentalni mirisi bili su usredotočeni na bilje i začine, od kojih su se mnogi koristili za hranu i lijekove.

No vratimo se ponovno u Europu, u vrijeme križarskih ratova koji traju od 1095. do 1291. godine kad se – zahvaljujući križarima – mirisi polako vraćaju u svakodnevni život Europljana. Križari sa svojih ratnih pohoda na dalekom i srednjem Istoku donose materijale i tehnike za izradu mirisa pa i tehniku destilacije ružinih latica. Pa ako je netko još uvijek imao neke rezerve prema parfemima, one su zasigurno nestale u 14. stoljeću u vrijeme bubonske kuge kad su liječnici nosili maske nalik pticama čiji su kljun punili biljem, začinima i uljima kako bi spriječili bolest. Vjerovanje da mirisna ulja mogu ukloniti „smrad pošasti“ pridonijelo je porastu popularnosti korištenja mirisa u srednjovjekovnoj Europi.

I mađarska kraljica Elizabeta za koju je 1370. kreiran prvi moderan parfem – Hungary Water, mješavina nota limuna, cvijeta naranče, majčine dušice i ružmarina – pridonijela je širenju popularnosti parfema diljem Europe.

I tada na scenu stupaju Talijani koji u 14. stoljeću, zahvaljujući i Marku Polu koji sa svojih putovanja donosi mnoge jedinstvene arome, usavršavaju proces izrade parfema. Tekući parfemi zamjenjuju čvrste, a Venecija postaje središte trgovanja mirisima.
Ne treba zanemariti ni utjecaj Catherine de Medici (1519. – 1589.) talijanske plemkinje i francuske kraljice koja se smatra zaslužnom za donošenje parfema u ostatak Europe, ali ni njenog talijanskog kreatora parfema Renata Bianca (oko 1500.– 1578.). Napušten pri rođenju Bianco je odrastao s redovnicima alkemičarima, a kad je za buduću kraljicu osmislio miris prožet bergamotom, poznat kao Acqua della Regina, stekao je njezinu naklonost koja mu je – nakon njezina braka s Henrikom II. – osigurala odlazak na francuski dvor i mogućnost samostalna kreiranja mirisa. Promijenivši ime u René Le Florentin, Bianco,
zahvaljujući kraljevskim vezama zaštićen od konkurencije, otvara svoj pariški atelje utirući aromatični put kojim će kasnije kročiti legende mirisa unoseći luksuz i eleganciju u nekoć praktičnu profesiju.

Ni Engleska nije zaostajala za Italijom. Parfemi se posebno koriste za vrijeme vladavine Henrika VIII. ( 1491.– 1547.) i kraljice Elizabete I. (1533.–1603.). Čini se da je kraljica imala vrlo osjetljiv nos jer su za vrijeme njezine vladavine sva javna mjesta bila namirisana.
Parfem postaje modni dodatak, a europske žene i muškarci nose ga na svojim tijelima, odjeći i perikama. Kreatori mirisa počinju uključivati složenije sastojke poput ambre, cibetke i mošusa dobivene od životinja, a kako je redovito kupanje još uvijek nepopularna praksa, ti su se mirisi koristili i za prikrivanje neugodnih tjelesnih mirisa.

Uz mnogobrojne promjene koje donosi u industriji, umjetnosti, znanosti… devetnaesto stoljeće donosi i promjenu načina života, mode i ukusa i – zahvaljujući razvoju kemije – postavlja temelje moderne industrije parfema.

I dok se u 19. stoljeću parfem dobiva od ekstrakta mirisa jednog cvijeta prijelaz stoljeća donosi novost. Na modnu scenu stupa jedna snažna i odlučna žena koja je promijenila povijest mode, a kako moda i parfem uvijek idu zajedno, neizbrisiv je trag ostavila i u povijesti mirisa.

Pa kakav bi to tekst onda bio, a da nekoliko rečenica ne posvetimo i slavnoj Coco Chanel (1883.– 1971.) i njezinu parfemu Chanel No.5 i danas sinonimu odvažnosti, statusa, glamura, ekstravagancije i bezvremenske ženstvenosti.
Kreirao ga je 1921. – prema ideji Coco Chanel – Ernest Beaux (1881.–1961.), dizajner parfema. Trebao je „mirisati kao žena“ i biti kompleksan poput njezine haljine. Tako je i bilo. Više od 80 mirisnih nota i vještina njihova isprepletanja stvorilo je složenu kompoziciju i posve novu kategoriju mirisa. Sve ostalo je povijest.

Industrija mirisa danas nema granica. Parfemi su neizostavan dio osobne higijene, dodatak koji joj daje
drugačiju „mirisnu“ dimenziju, iskaz stava, stila, ukusa i elegancije. Parfemi su strast i nezaobilazan dio osobnosti. I zato uživajte u vašem omiljenom mirisu, onom prema kojem vas prepoznaju, ili eksperimentirajte. Sve je dopušteno. Ili gotovo sve.

Želite li doznati više o balzamarijima koji se čuvaju u fundusu našeg muzeja kliknite na naš Digitalni fundus na poveznici