N.a., 18. stoljeće
Crkva Majke Božje Trsatske
Izvan srednjovjekovnih gradskih zidina, na uzvisini s koje se otvara pogled prema gradu, smjestila se jedna od najpoznatijih riječkih crkava. Stoljećima bdije nad gradom i susretište je svih koji utjehu i nadu, zahvalu i molbu upućuju baš ovdje, u crkvi Majke Božje Trsatske, najstarijem marijanskom svetištu u Hrvatskoj.
Na mjestu manje kapele koju je izgradio krčki knez Nikola Frankopan, u 15. stoljeću nastaju nova i veća crkva te samostan u koji 1468. useljavaju franjevci.
U velikom požaru koji je izbio 1629. godine stradala su mnogobrojna svjedočanstva o životu trsatskih franjevaca i mnoge vrijednosti samostana čuvane u samostanskoj knjižnici i arhivu, ali požar nije uništio duh ovih višestoljetnih čuvara svetišta koji su odmah poslije nesreće odlučili izgraditi nov samostan.
Kad je već bio obnovljen samostan i dograđena još dva nova krila, tadašnji provincijal franjevačkoga reda Mihovil Kumar odlučio je urediti unutrašnjost crkve. Izradu četiriju oltarnih slika, ali i uređenje klaustra i ljetne samostanske blagovaonice, povjerio je švicarskom slikaru Serafinu Schönu.[1]
Angažman Mihovila Kumara nastavio je Franjo Glavinić, trsatski gvardijan i čuvar svetišta Gospe Trsatske. Glavinić 1644. započinje radove na obnovi i proširenju crkve. Crkva je tada produžena do današnjega kora, a spajanjem dviju kapela – sv. Ane i sv. Petra – i dodavanjem kapele sv. Ante Padovanskoga, postaje dvobrodna. Svoj konačan izgled crkva Majke Božje Trsatske dobiva 1824. kad je produžena za 6 metara i kad je podignut zvonik koji dotad nije imala.
Unutrašnjost crkve krase kapele i raskošni mramorni oltari postavljeni tijekom 17. i 18. stoljeća. U kapeli sv. Ante Padovanskoga, koja je poput apside u bočnom brodu izgrađena 1691., nadgrobna je ploča koja svjedoči da su u kapeli pokopani gvardijan Franjo Glavinić i slikar Serafin Schön.
Monumentalni glavni oltar u čijem je središtu Gospa Trsatska, izradio je Leonardo Pacassi, a svetište zatvara velebna rešetka od kovana željeza bogato ukrašena cvjetnim ornamentom i figurama anđela. Rešetka se smatra najljepšim umjetničkim ostvarenjem te vrste u cjelokupnome hrvatskom baroku.[2]
Ispod podnice svetišta posljednje je počivalište utemeljitelja samostana Martina Frankopana, njegove supruge Dorotee i nećaka Bartola.
Kao zavjetno svetište Crkva Majke Božje Trsatske razlikuje se od ostalih marijanskih svetišta u Hrvatskoj. Mnoga vrijedna umjetnička djela koja se danas čuvaju u samostanskoj riznici zavjetni su darovi Gospi Trsatskoj, a u kapeli zavjetnih darova, izgrađenoj početkom 20. stoljeća, darovi su pojedinaca koji svjedoče vjeru, ali i značenje Marijina svetišta na Trsatu. Najstariji sačuvan predmet je relikvijar Barbare Frankopan s moćima trideset i šestorice svetaca, koji je Barbara darovala samostanu 1480. godine.
Jednako kao i samostanska riznica i samostanska knjižnica obiluje mnogim dragocjenostima. Iako je velik dio građe nepovratno izgubljen u požaru 1629., samostanska knjižnica danas je neprocjenjivo vrijedna riznica rukopisa, knjiga i arhivalija, među kojima posebno mjesto ima čak sedamnaest inkunabula.
Trsatsko je svetište po mnogočemu posebno. Izdignuto na mjestu do kojega ne dopire buka i užurbanost središta grada, a opet u gradu, lako dostupno svima koji snagu za sve što donosi svakodnevica crpe u crkvi koja stoljećima bdije nad Rijekom. Gospa Trsatska, zaštitnica i čuvarica grada Rijeke, obitelji, putnika, mornara… običnih ljudi koji na ovom prošlošću i poviješću ispunjenu mjestu traže nadahnuće i ohrabrenje, utjehu i nadu. I tako više od sedam stoljeća.
[1] Hoško, Emanuel, Marijin Trsat, Edicija Moravček, Rijeka 1991., str. 27.
[2] Bradanović, Marijan, Hoško, fra Emanuel, Marijin Trsat, Adamić, Franjevački samostan Trsat, Trsat – Rijeka 2002., str. 23.
