Karolina Belinić
n.a., drugo desetljeće 19. stoljeća
Malotko nije čuo priču/legendu o još jednoj ženi koja se beskompromisno „ubacila“ među brojne muškarce koji su, svaki na svoj način, ispisivali povijest našeg grada. I može netko misliti kako je priča o Karolini Belinić pretjerana i kako nije sve bilo baš onako kako se priča, ali znate i sami, da nije intrigantna, ova legenda ne bi trajala već više od 200 godina.
Pa pođimo redom…
Karolina Kranjec rodila se 1791. u Rijeci. Karolinin otac Francesco Kranjec (1745.–1823.), podrijetlom iz Voloskog, bio je udovac koji se oženio mladom Bečankom Anom Marijom Stolz, Karolininom majkom. Kao iskusan moreplovac i trgovac obogatio se i postao cijenjen i ugledan riječki građanin, a od 1797. do 1806. obnaša i dužnost britanskog vicekonzula za Ugarsko primorje. Bogatstvo, ugled i moć osigurali su obitelji Kranjec miran i bezbrižan život. U takvom je svijetu, neopterećena oskudicom i okružena brojnom obitelji, živjela mlada Karolina. Materijalna sigurnost jamčila je Karolini i dobro obrazovanje, a kako je i po prirodi bila inteligentna, znatiželjna i zainteresirana učenje joj nije predstavljalo problem, upravo suprotno. Osim solidnog općeg obrazovanja, Karolina je, uz talijanski tečno govorila i francuski jezik.
Mlada Karolina živi u gradu koji se u vrijeme njezina djetinjstva i odrastanja formira i oblikuje. Rijeka – osobito nakon snažnog potresa 1750. – postaje veliko gradilište. Započinje nova epoha u njezinu urbanom i urbanističkom oblikovanju u čemu presudnu ulogu ima Antun Gnamb prema čijem planu 1780. započinje izgradnja Novoga grada. Formira se današnji Korzo, započinje izgradnja luke prema kojoj se okreću nova gradska pročelja i grad od malog mediteranskog grada postepeno poprima izgled srednjoeuropskog kozmopolitskog središta koje svakome pruža šansu.
U životu Rijeke tog vremena snažno je prisutan i Andrija Ljudevit Adamić (1766.–1826.) riječki trgovac, poduzetnik, graditelj, diplomat, političar, vizionar… koji je trajno obilježio kulturni, gospodarski i društveni život grada na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Zainteresiran za dobrobit Rijeke, Adamić svojim sugrađanima 1805. daruje kazalište po uzoru na ona koja se u to vrijeme grade u Beču i Trstu. Monumentalno Adamićevo kazalište vrlo brzo postaje središte kulturnog i zabavnog života, a u njemu intenzivno uživa i mlada Karolina Kranjec koja s roditeljima rado i često dolazi i u kazalište.
Uglađena i fina, elegantna, lijepa i dobro obrazovana, Karolina nije mogla proći nezamijećena. Njezinim čarima nije odolio trgovac i brodovlasnik Andrija Belinić (1787.–1828.) iz Lovrana s kojim se vjenčala 1808., kao sedamnaestogodišnjakinja. Vrlo brzo postala je i majka.
I živjela bi tako Karolina u mirnom obiteljskom krugu da se nije umiješao… tko drugi… život… Vrijeme je to nesklono idili pa u vrtlog političkih događanja ulijeće i Karolina koja je u roditeljskom domu razvila snažnu ljubav prema gradu.
A od 1809. godine Rijeka je pod francuskom vlašću, u sastavu tzv. Ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani, a gradom upravlja Privremena uprava riječke provincije. Vrijeme je to postupne stagnacije i osiromašenja grada jer se gradska blagajna prazni davanjima za vojsku, a težak život stanovnika dodatno je otežala engleska blokada jadranskih luka pod francuskom upravom. No ne ide sve jednostavno i lako kako je zamislio Napoleon Bonaparte (1769.–1821.). Nakon neuspjeha u Rusiji 1812. započinje propast Napoleonova carstva što se – neizravno – odražava i na Rijeku.
U riječku luku, 3. srpnja 1813., s otoka Visa, uplovljava engleska flota i sidri se pred Rijekom, a potom započinje snažno granatiranje Starog grada i Trsata zbog pretpostavke da bi ondje mogle biti stacionirane francuske jedinice.
U to vrijeme dužnost britanskog vicekonzula obnaša Ignacije Kranjec, Karolinin brat, a otac Franjo zapovjednik je Riječke narodne garde. Rekli bismo da su pripadnici riječke društvene i političke elite, a to znači da je i Karolina imala prilike kretati se u tim krugovima.
No… taj topao ljetni dan obilježen nesmiljenim napadom na Rijeku uveo je Karolinu u povijest. Iz grada panično bježi gradonačelnik Pavao Scarpa i civilna vlast, napuštaju ga i mnogobrojni stanovnici, a ulazi engleska vojska. Englezi se nisu pokazali gentlemanima. Ogorčeni na otpor koji im se pruža počinju paliti jedrenjake usidrene u luci i stvari kao da pomalo počinju izmicati kontroli.
Sav taj metež i strah iz svog stana na Fiumari, prati i Karolina. Samosvjesna, odlučna i hrabra odlučuje pokušati spasiti grad. Pomalo igrajući i na kartu šarma – a ta je gotovo uvijek pobjednička – odijeva svoju crnu dekoltiranu haljinu – u potpunom neskladu sa scenama razaranja – i odlazi u luku. Nikad nećemo doznati što je, kad ju je vidio tako odlučnu i hrabru, elegantnu i lijepu – pomislio admiral Freemantle koji je rukovodio napadima, kao ni to što mu je Karolina rekla obraćajući mu se na izvrsnom francuskom, ali čini se da je bila uvjerljiva… Napadi na grad su zaustavljeni, ljudski životi spašeni, a Rijeka je pošteđena još težih razaranja. Život grada se, pod francuskom upravom nastavio do 26. kolovoza 1813. i ulaska generala Lavala Nugenta koji potiskuje Napoleonovu vojsku iz Hrvatske.
Nastavio se i život Karoline Belinić. Iako se nisu baš svi mogli složiti je li riječ o herojskom djelu i kolika je Karolinina uloga u spašavanju grada, već je 1816. od cara Franje I. – prigodom njegova posjeta Rijeci – zatraženo da se Karolinin čin nagradi. I 1817. Karolina osobno upućuje takvu molbu u Beč, ali se molba za odlikovanjem Cara odbija. Ipak… u odgovoru austrijskog dvora priznaju joj se zasluge i opravdanost traženja priznanja od grada Rijeke. I zato Karolina ne odustaje.
Smrt supruga koji joj je uvijek bio podrška i razočaranje ignoriranjem njezine uloge u spašavanju Rijeke, mijenja joj život. Karolina se povlači iz javnog života i posvećuje obitelji. Tek 1829. – opet na osobni zahtjev – uspjela je ishoditi priznanje kapetanskog vijeća Rijeke za svoj pothvat.
O vremenu poslije toga o Karolini se ne zna puno. Unatoč zaslugama i zakašnjelom priznanju Kapetanskog vijeća grada Rijeke, Karolina „nestaje“.
Oživio ju je – puno kasnije – Drago Gervais u komediji praizvedenoj 1952. u Narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, potom u rock-operi osamdesetih godina s Radojkom Šverko u glavnoj ulozi te posljednje, 2004. godine u mjuziklu pod redateljskom palicom Larryja Zappie.
Karolina Riječka – ni u vrijeme života, a ni poslije – nije doživjela pravo priznanje. Moguće je da bi najzadovoljnija bila da je znala da će u kolektivnoj memoriji Riječana ostati zapisana kao Karolina Riječka.
Želite li o slici koju vam predstavljamo doznati više kliknite na naš Digitalni fundus na poveznici https://digitalni.ppmhp.hr/?pr=i&id=22092
