Plan riječke luke, 1842.
PPMHP 109238
Riječka je luka stoljećima bila na ušću Rječine. No ovaj kratak, ali brzi krški vodotok svake bi jeseni i proljeća nanosio ogromne količine šljunka i pijeska na ušće pa su u luku mogli ulaziti samo mali čamci i barke, dok su se veći brodovi morali sidriti u dubljem moru ispred grada. Tamo su bili izloženim neverama, a i ukupne troškove poskupljivalo je prebacivanje robe do kopna manjim brodicama i barkama. Uglavnom, ovo nisu bili najbolji uvjeti za razvoj prekomorske trgovine u Rijeci. 20-ih godina 19. stoljeća vlasti počinju tražiti rješenje za ovaj problem. Čak je i Andrija Ljudevit Adamić, poznati riječki poduzetnik, imao ideje o izgradnji nove riječke luke. No, do ostvarenja nove luke, preostajalo održavati staru luku i uvijek i ispočetka čistiti ušće od nakupina koje bi Rječina nanijela. Kako bi se doskočilo ovom problemu razmišlja se i o prokopavanju novog kanala kojim bi se višak vode iz Rječine skretao u more više prema istoku. Međutim, ova su ozbiljna promišljanja dovela do spora s trsatskim franjevcima koji su na ušću imali svoje vinograde – brajde (od tuda toponim Brajdica). Stoga se isprva samo proširuje ušće i produžava gat ispred ribarnice prema tadašnjem Trgu Urmeny. Ti su radovi bili aktualni u razdoblju od 1838. do 1842. kada se konačno kreće u izgradnju kanala bez obzira što spor s franjevcima oko Brajdice nije bio okončan. Započinje i produženje gata s lijeve obale Rječine. Usporedo postoje i projekti za izgradnju luke u dubokom moru ispred grada iako do kraja 40-ih godina 19. stoljeća nije još sve bilo posve jasno. Nova je gradska luka postepeno izrasla ispred grada u slijedećih stotinjak godina što je omogućilo da Rijeka postane glavna luka Ugarskog dijela Carstva.
Za detalje kliknite na naš digitalni PPMHP: https://digitalni.ppmhp.hr/?pr=i&id=24366
