Interijer Adamićeva casina(?)
Giovanni Pividor, litografirao Lefèvre
Trst, 1848.
Danas kad pojam društvenosti svodimo uglavnom na društvene mreže, a druženje na ono s mobitelom vraćamo se u vremena kad nije bilo tako, ona na koja ponekad nostalgično pomislimo.
Društveni život grada odraz je njegove ekonomske moći i kulture življenja, ali i domišljatosti u osmišljavanju načina na koji će se, baš kao i danas, nakratko pobjeći od briga svakodnevice.
Počeci društvenoga života u Rijeci vezani su uz crkvene blagdane, svetkovine, dolaske careva i uglednika, svečanosti ustoličenja guvernera… No ti „formalni“ oblici druženja nisu bili dovoljno opuštajući pa temperamentni Riječani pribjegavaju manje formalnim načinima zabave i uživaju u maškaranim karnevalskim zabavama. Prvi se put maškare spominju u odredbi Gradskoga vijeća iz 1449. kojom se pod prijetnjom odsijecanja ruke, visoke kazne i zatvora zabranjuje prekrivanje lica maskama. No želja za takvim oblicima zabave bila je jača pa je ova drastična odredba s vremenom ublažena i stavljena „izvan snage“.
I ples dobiva važnu ulogu u društvenom životu pa se i u Gradskom statutu iz 1530. određuju pravila ponašanja na plesnim zabavama, a ona su takva da se tijekom sljedećih stoljeća, gradska gospoda u društvenom životu potpuno odvajaju od riječkoga puka. Bogati građani zabavljaju se na plesovima u Gradskoj vijećnici na današnjem Koblerovu trgu ili u privatnim kućama, a pučani uživaju na svojim tancima uz mijeh i sopile.
Do otvaranja kazališta važnu ulogu u društvenom životu grada imaju pučka prikazanja i liturgijske drame te isusovačke predstave – prethodnice profesionalnim kazalištima s neupitnim utjecajem na kulturni i društveni život sredine u kojoj su se održavale.
Opušteniji oblici zabave s manje ozbiljnom tematikom namijenjeni puku održavaju se na današnjem Pavlinskom trgu u daščari koja sigurno nije mogla zadovoljiti potrebe građana viših kriterija pa 1764. Giuseppe Bono gradskom Namjesništvu upućuje molbu da mu se dopusti da na vlastitu zemljištu sagradi kazalište. Bonovo je kazalište otvoreno u tadašnjoj Ulici Municipio, izvan gradskih zidina i bilo je prvo riječko zidano kazalište. U njemu se, sve do 1805. kad prestaje s radom, odvija scenski život Rijeke. Kazališne se predstave izmjenjuju s plesnim priredbama i zabavama koje se ponekad teško mogu povezati s kazalištem pa se čini da je došlo vrijeme za promjene.
Prije ostalih to je prepoznao Andrija Ljudevit Adamić, čovjek koji je trajno obilježio vrijeme na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Adamić odlučuje svojim sugrađanima podariti kazalište po uzoru na ona u Beču i Trstu pa gradi Novo kazalište (Teatro nuovo) koje s radom, uz veličanstvenu svečanost, započinje 1805. godine. Premda je kvaliteta repertoara varirala, Adamićevo je kazalište označilo novo razdoblje u kazališnom životu Rijeke, a kad je u njemu otvoren otmjen i moderan Casinò postalo je i mjesto zabave i odmora od svakodnevnih obveza. I tako sve do 1885.
Kazališni život nastavlja se zahvaljujući jednoj poduzetnoj ženi – Catterini Ricotti koja otvara Teatro Fenice – a potom i dvojici bečkih arhitekata – Hermannu Gottliebu Helmeru i Ferdinandu Fellneru – projektantima novog riječkog kazališta koje je i danas, kao Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca i nacionalna kazališna kuća, središte scenskoga života grada.
Novo vrijeme donosi i nove oblike zabave. Otvaraju se prostori za zabavu neovisni o kulturnim sadržajima, stvaraju se novi oblici društvenosti ili možda prije (ne)društvenosti, ali život grada pulsira neovisno o tome i ostavlja prostor da svatko izabere najbolje za sebe.
