Andrija Ljudevit Adamić
Giovanni Simonetti, Rijeka, 1864.

Andrija Ljudevit Adamić
(Rijeka 1766. – Rijeka 1826.)

 Kad ime jednog čovjeka postane sinonim za čitavo jedno povijesno razdoblje tada je nedvojbeno da je riječ o čovjeku čija je snažna osobnost utjecala na mnoga društvena, politička, gospodarska i kulturna događanja u Rijeci na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Prepoznao je to i engleski putopisac Peter Evan Turnbull i zapisao:

Donji dio grada, nadomak moru, ima dugačku i široku cestu te lijepe ulice s pobočnim odvojcima i lijepim zdanjima. Među svima najljepše je kazalište. Ako pitate tko ga je podignuo, odgovor je: gospodin Adamić. Tko je sagradio ostale javne zgrade? Gospodin Adamić. Tko je podigao velike privatne kuće? Gospodin Adamić. Tko je zasadio zelenilo, tko je projektirao ove lijepe ceste, tko je uredio lijepe obale? Tko je, ukratko, učinio sve ono što zadivljuje oko putnika praktičnošću i ljepotom? Dobiva se samo jedan odgovor: Gospodin Adamić.

 A gospodin Adamić odnosno Andrija Ljudevit Adamić, čovjek jasnih i dalekosežnih vizija, prodoran i kreativan, rođen je u Rijeci 1766. godine. I dok se o majci Ani ne zna puno, zna se da je njegov otac Šimun Josip (1738. – 1813.) bio riječki trgovac i posjednik. U braku s Anom imao je petoricu sinova – Frana, Vicka, Tomu, Andriju Ljudevita i Matiju.

O djetinjstvu, ranoj mladosti i školovanju Andrije Ljudevita nema pisanih podataka. Pretpostavlja se da je prema očevoj želji, 1782. u Beču pohađao trgovačke škole i vježbe u banci Frauen & Fels.

Boravak u Beču uvelike je oblikovao mladog Adamića. Naslijedivši od oca trgovački duh i komunikacijske vještine, Adamić vrlo rano uspijeva ući u najviše dvorske krugove, a bogat kulturni život austrijske metropole u njemu oblikuje ideju i o mogućnosti utjecaja na društveni i kulturni život Rijeke u koju se vraća 1786. godine.

S temeljnim trgovačkim znanjima i iskustvom poslovne prakse, zajedno s ocem, Andrija Ljudevit utemeljuje trgovačku tvrtku Simone Adamich e Figlio. Tvrtka najviše trguje duhanom no vješto se prilagođavajući okolnostima domaćeg tržišta, spretni dvojac Adamić stalno širi svoje poslovanje i ima sve veći utjecaj na gospodarstvo grada i okolice.

 Premda poslovno angažiran mladi Adamić ne zanemaruje ni svoj privatni život. S dvadeset i dvije godine ženi se Elizabetom Barčić, kćeri uglednog i bogatog riječkog patricija Antona Vida Barčića. Iako vjerujemo da je ljubav bila presudna, ulazak u staru i uglednu patricijsku obitelj Barčić Adamiću pučaninu otvora nove mogućnosti – pristup elitnim krugovima tadašnje Rijeke i još aktivnije uključivanje u društveni, politički, kulturni i trgovački život grada.

No njegove ambicije ne zadovoljava samo posao u očevoj tvrtki te se – uz pomoć šogora Carla Barčića – natječe za mjesto građevinskog kancelista u Građevinskom uredu kojim, kao glavni inženjer, upravlja Antun Gnamb.

U travnju 1791. primljen je u državnu službu pri Pomorskom guberniju kao privremeni građevinski kancelist i na tom se mjestu ustrajno zalaže za poljepšavanje grada. Predlaže proširenje starih uskih ulica, rušenje dotrajalih zgrada, zasipavanje kanala ističući uvijek kako je riječ o javnoj dobrobiti.

Adamić nije samo teoretičar već je i izvrstan praktičar koji svoje zamisli uspješno ostvaruje i u praksi pa je kao suradnik Antuna Gnamba zaslužan za postupnu modernizaciju Rijeke koja baš u tom razdoblju od malog srednjovjekovnog grada prerasta u moderan lučki i trgovački grad.

Potaknut poslovnim uspjesima i statusom u trgovačkim i industrijskom krugovima Andrija Ljudevit Adamić 1795. obraća se riječkoj općini sa zahtjevom da bude primljen u gradsko patricijsko vijeće no njegov zahtjev nije prihvaćen.

U mnogobrojnim poslovnim aktivnostima i angažmanima Adamići povećavaju i svoj kapital pa je u razdoblju od 1799. do 1807. Adamić vlasnik mnogih građevina i brodova, trguje sirovom konopljom, državni je liferant soli, traži dozvolu za gradnju smještaja za stotinu ljudi, predlaže osnivanje tvornice platna za brodska jedra, inicira obnovu zvonika pred Zbornom crkvom…

A onda, kao da mu angažman u trgovini i industriji nije bio dovoljan, a prepoznajući Rijeku i kao kulturan grad, Adamić 1799. javnosti predstavlja plan za izgradnju novog kazališta koje će biti izgrađeno na mjestu stare Gradske straže. Kazalište će se graditi prema njegovu planu i o njegovu trošku.

Adamićevo kazalište velikom je svečanošću otvoreno 1805. i u njemu se moglo smjestiti čak tisuću i šesto gledatelja. Bila je to jedna od najvećih i najljepših europskih pozornica onoga doba, istinski ukras grada koji je postajao i kulturno središte.

Iako poslovno angažiran Adamić je predan obitelji pa u braku s Elizabetom Barčić ima čak desetero djece – šest kćeri i četvoricu sinova. Nakon smrti Elizabete Adamić se 1813. ženi Bečankom Sofijom Lawrence.

Adamić je aktivan i u diplomaciji s neupitnim utjecajem u Rijeci, ali i na međunarodnom planu. Tako je 1814. nakratko engleski konzul, a 1821. kao član delegacije putuje caru Franji I. u Ljubljanu.

Aktivan i bogat život ponekad na rubu i riskantan, vremenom je iscrpio Adamića te se povlači 1824., a sve njegove trgovačke poslove preuzima sin Leopold. No Adamić ostaje aktivan u diplomaciji pa je uz Antuna Mihanovića zastupnik Rijeke na Državnom saboru ugarskih zemalja u Požunu, a kao zastupnik grada i kotara Rijeke 1828., u ime  potkomisije za trgovinu, sudjeluje i u radu Ugarskog sabora.

Velik angažman i srčanost u poslovima kojima se bavio kao čovjek uvijek korak ispred vremena u kojem je živio, narušilo je zdravlje Andrije Ljudevita Adamića pa već teško bolestan , u listopadu 1828. u nazočnosti odvjetnika, sastavlja oporuku. Unatoč snažnom utjecaju na sve sfere života grada u kojem je rođen i neizbrisivom tragu koji je ostavio, skromno odlučuje biti sahranjen na gradskom groblju bez ikakva protokola. Rodoljub i lokalpatriot koji je svojim kapitalom, znanjem i nadasve ljubavlju za grad Rijeku pretvorio u moderan grad ugodna življenja i na samrti usmjeren na njegovu dobrobit, ostavlja legat od 100 fiorina za Gradsku ubožnicu, 25 fiorina za Zbornu crkvu i 20 fiorina za Gradsku školsku zakladu.

Andrija Ljudevit Adamić umro je u Rijeci 30. listopada 1828. ne ostvarivši svoj san da primi toliko željeno visoko austrijsko odlikovanje Reda sv. Leopolda i da postane član ugarskog plemstva. Tu mu je čast ipak dodijelio car Franji I., nakon njegove smrti, pa su njegovi sinovi Leopold i Primo, temeljem diplome od 24. lipnja 1834. uvršteni u plemićki stalež.

Još jedan naš veliki sugrađanin i ovim je sjećanjem upisan u trajnu memoriju grada koji ne bi smio zaboravljati one koji su – svaki na svoj način – pridonijeli njegovu napretku.