Ceremonija pripreme čaja
izdavač: Akiyama Aisaburo, Tokio
Zapitate li se ponekad, dok objema rukama obgrljujete svoju omiljenu šalicu iz koje se, u blagom oblačiću, uzdiže zanosan miris čaja, gdje je sve i kako počelo. I što se kroz povijest događalo kako bi milijuni ljudi diljem svijeta danas uživaju u najrazličitijim okusima i mirisima čaja? Pa ako ponekad da… zastanite na trenutak – ne morate čak ni ispustiti iz ruku šalicu – i vratite se s nama u daleku prošlost. Jer iza šalice čaja krije se zanimljiva priča o drevnim civilizacijama, putovanjima, trgovini, političkim interesima, luksuzu i društvenim običajima.
Priča o jednom od najomiljenijih napitaka na svijetu počinje prije nekoliko tisuća godina u Kini. Legenda nas vraća u 2737. godinu prije Krista. Kineski car Shen Nung uživao je na svom imanju dok je njegov sluga prokuhavao vodu za piće. Vjetar koji je puhao nije donio samo osvježenje već i nekoliko listova s Camellie sinensis, zimzelenog grma, koji su pali u vodu, a car je, privučen mirisom, odlučio kušati taj neobičan napitak. Tako je, prema predaji, nastao prvi čaj. Od ljekovitog pripravka i carskog napitka do simbola gostoljubivosti, društvenog života i malog svakodnevnog rituala, čaj je prošao dug put i ostavio neizbrisiv trag u povijesti brojnih kultura.
Čaj se u početku rabio kao ljekoviti pripravak i tek je s vremenom postao svakodnevni napitak i važan dio društvenog života. Prvi vjerodostojan zapis o dobrobiti čaja potječe iz 3. stoljeća, a nalazi se u medicinskom tekstu kineskog liječnika Hua Tua (140.?–208.) u kojem ovaj poznati liječnika drevne Kine, kojeg u kineskoj medicinskoj tradiciji smatraju pionirom kirurgije i anestezije, piše o čaju kao biljci koja može pomoći u ublažavanju umora i poboljšanju budnosti.
Ipak, posebnu je popularnost čaj dožvio za vrijeme dinastije Tang (618.–907.). Tada je, u 8. stoljeću, kineski pisac i učenjak Lu Yu (733.–804.) objavio svoje antologijsko djelo – knjigu The Classic of Tea (Klasik o čaju) – koje predstavlja prvu studiju o uzgoju, pripremi i konzumaciji čaja. Zbog te su ga knjige koja nije samo praktični priručnik već i svojevrsna filozofija o čaju koja naglašava sklad, umjerenost i pažnju prema svakom detalju pripreme, prozvali Mudracem čaja.
Čaj se nije dugo zadržao unutar granica Kine. Običaj ispijanja čaja postupno se širi na susjedne zemlje. U Japan ga donose budistički redovnici koji putuju u Kinu radi proučavanja budizma, upoznaju se s čajem i postupno preuzimaju kineske običaje ispijanja čaja.
U početku je čaj u Japanu bio povezan ponajprije s budističkim samostanima. Redovnici su ga pili kako bi ostali budni tijekom dugotrajnih meditacija no s vremenom se njegova uporaba proširila i izvan samostanskih zidina. A onda se događa zanimljiv twist i čaj u Japanu dobiva ne samo društveno već i kulturno i duhovno značenje. Razvija se chanoya japanska čajna ceremonija, u kojoj priprema i posluživanje čaja postaju pažljivo oblikovan obred. Svaki pokret, predmet i detalj prostora imaju svoje značenje. Čaj tako prestaje biti samo napitak i postaje izraz estetike, gostoljubivosti, poštovanja i unutarnjeg mira. Uz chanoyu se često vezuje i pojam wabi-sabi, a odnosi se na estetiku jednostavnosti, skromnosti i prolaznosti, što je važan dio japanskog odnosa prema čaju, ali i prema životu.
I tako dok su Kina i Japan već stoljećima uživali u čaju i razvijali svoju kulturu čaja, Europa je za taj napitak doznala tek u 16. stoljeću. Prvi Europljani koji su se susreli s čajem bili su portugalski trgovci i misionari koji su boravili u istočnoj Aziji. Ipak, ključnu ulogu u njegovu dolasku na europsko tržište imali su Nizozemci koji početkom 17. stoljeća organiziraju pomorski prijevoz čaja iz Kine i Japana prema Europi.
Kao i svaka nova stvar na tržištu i čaj je u početku bio iznimno skup i rijedak proizvod. Uvozio se u malim količinama, a zbog visoke cijene bio je dostupan prije svega imućnima. Privlačnost čaja dodatno je povećavala njegova egzotičnost, a kad uz čaj u Europu počinju stizati porculanski setovi za njegovo posluživanje, ispijanje čaja postaje i znak društvenog statusa, ukusa i profinjenosti.
A kako je društveni status posebno važan aristokraciji, običaj ispijanja čaja vrlo se brzo širi europskim aristokratskim krugovima, osobito u Nizozemskoj, Francuskoj i posebno Engleskoj.
Čaj je u Englesku stigao sredinom 17. stoljeća, a za njegovu je popularizaciju zaslužna jedna posebna, samosvjesna žena – portugalska princeza Katarina od Braganze (1638.–1705.). Katarina se 1662. udala za engleskog kralja Karla II. (1630.–1685.) i, naviknuta na ispijanje čaja na portugalskom dvoru, prenijela je taj običaj u englesko kraljevsko okruženje.
Više nije bilo dvojbe – čaj je ubrzo postao omiljen među aristokracijom.
A onda, zahvaljujući – danas bismo rekli marketingu – odnosno prvoj poznatoj reklami objavljenoj u jednim engleskim novinama 1658., popularnost čaja raste, on prestaje biti samo napitak bogatih i postaje dio svakodnevna života i onih kojima je donedavno bio nedostupan.
Ali, kako to i inače biva, velika potražnja potaknula je i ilegalnu trgovinu, a krijumčari nisu dvojili. Spremno su se izlagali velikim rizicima kako bi zadovoljili rastuću potražnju za čajem koji u 18. stoljeću postaje jedan od najvažnijih trgovačkih proizvoda Britanskog Carstva.
S vremenom čaj postaje puno više od luksuznog proizvoda. Ulazi i u svakodnevni život i oblikuje različite rituale ispijanja među kojima je možda najprepoznatljiviji britanski afternoon tea, tradicija poslijepodnevnog čaja koja se pretvorila u druženje uz taj aromatičan topao napitak, kolačiće, mala peciva s maslacem…
No priča o čaju nije samo romantična priča o okusima, mirisima i običajima. Čaj je utjecao i na međunarodne odnose, kolonijalnu politiku i velike povijesne događaja. Jedan od najpoznatijih primjera je Bostonska čajanka iz 1773. godine kad su se američki kolonisti ukrcali na britanske brodove u bostonskoj luci i u znak prosvjeda protiv britanskih poreza i trgovačke politike, u more bacili velike količine čaja. Taj je događaj postao jedan od simbola otpora britanskoj vlasti i važna prekretnica na putu prema Američkoj revoluciji.
U 19. stoljeću britanska ovisnost o uvozu čaja iz Kine potaknula je potragu za novim područjima proizvodnje. Britanci su počeli razvijati plantaže čaja u Indiji, a zatim i u današnjoj Šri Lanki. Time se postupno mijenjala svjetska trgovina čajem, a Indija je postala jedan od najvažnijih svjetskih proizvođača. Razvoj plantažne proizvodnje bio je usko povezan s kolonijalnom politikom, iskorištavanjem prirodnih resursa i radne snage. Čaj je tako, uz svoju ugodnu i svakodnevnu dimenziju, postao i važan dio gospodarske i političke povijesti 19. stoljeća.
Tijekom 19. i 20. stoljeća, zahvaljujući sve razvijenijem pomorskom prometu, industrijskoj proizvodnji i novim načinima pakiranja čaja, omogućena je njegova masovnija distribucija pa čaj postaje sve dostupniji širokim društvenim slojevima.
Dvadeseto stoljeće, izumom čajne vrećice, u potpunosti mijenja odnos prema čaju i od rijetkog i skupog napitka u kojem se uživalo poštujući brojna pravila njegove pripreme i ispijanja, pretvara čaj u jedan od najdostupnijih napitaka na svijetu.
Zanimljivo je da, govorimo li o pravom čaju, postoji tek šest osnovnih vrsta i to su bijeli čaj (White Tea), zeleni čaj (Green Tea), žuti čaj (Yellow Tea), oolong čaj, crni čaj (Black Tea) i tamni ili fermentirani čaj (Dark tea / Hei cha). Sve vrste nastaju od iste biljke, Camellia sinensis, a razlikuju se prema načinu obrade listova i, osobito, o stupnju oksidacije. Biljni napitci od kamilice, mente, lipe i drugih biljaka, premda ih svakodnevno nazivamo čajevima, zapravo su biljne infuzije.
Danas se čaj pije na različite načine i u različitim prilikama. U Kini i Japanu još uvijek ima snažnu kulturnu i ritualnu dimenziju, u Velikoj Britaniji dio je nacionalnog identiteta i svakodnevna života, dok je u mnogim drugim kulturama simbol dobrodošlice, druženja i gostoljubivosti.
I tako je, od legende o kineskom caru do šalice koju danas držimo u rukama, čaj prošao put dug nekoliko tisućljeća. Putovao je preko planina i oceana, mijenjao trgovačke putove, oblikovao društvene običaje i sudjelovao u povijesnim događajima. Možda je upravo u tome njegova posebnost: čaj je istodobno dio velike svjetske povijesti i sasvim osoban, svakodnevni ritual. Dovoljno je malo tople vode, nekoliko listića i nekoliko minuta vremena da se na trenutak povežemo s pričom koja traje već tisućama godina. I zato… opustite se i uživajte u (priči o) čaju…



