Milijana Babić
Afterparty
18.3. – 17. 4. 2026.
U srijedu, 18. ožujka u 18.00 sati u Memorijalnom centru Lipa pamti otvaramo izložbu „Afterparty“ umjetnice Milijane Babić.
Izložba se temelji na umjetničkom istraživanju Milijane Babić o menopauzi i starenju, provedenom tijekom 2024. i 2025. godine u produkciji Galerije Prozori – Knjižnice grada Zagreba (kustosica: Petra Dolanjski Harni), u suradnji s Gradskom knjižnicom Rijeka, etnologinjom dr. sc. Željkom Jelavić te dizajnerima Anom Tomić i Marinom Krstačić-Furićem.
Tjelesna i mentalna posvećenost, dugotrajnost istraživanja, proces koji se neprestano nadograđuje i preispituje, komunikacija, upornost, posvećivanje pažnje, izdvajanje vremena, aktivistički impuls, kolaboracija i umjetnički senzibilitet – sve su to referentna mjesta oko kojih svoje umjetničko djelovanje gradi Milijana Babić. Ona su i uporišta, fiksne točke kojima se vraća i iz kojih uvijek iznova kreće, čak i onda kada okolnosti nisu predvidljive ili podržavajuće. Navedeno se prelama i kroz izložbu Afterparty u čijem je središtu knjiga nastala na temelju dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja o iskustvima žena vezanima za menopauzu i starenje. Kroz dugotrajan proces razgovora, druženja, bilježenja i prikupljanja, autorica brojna osobna iskustva provlači kroz umjetničku obradu kreiravši kolektivni narativ koji čine glasovi oko 200 žena sudionica istraživanja. No nije riječ samo o knjizi kao o materijalizaciji i estetizaciji umjetničkog procesa, okupljanju i sabiranju rezultata ili njihovom upisivanju u javni prostor kroz medij knjige. Jednako je važno sve ono što je prethodilo. Radi se, naime, o nizu umjetničkih situacija koje su se odvijale kroz neformalne razgovorne formate. Ti su događaji, premda jednokratni i efemerni, nosili emotivni intenzitet i postali mjesta kolektivnog iskustva i podrške. Povezujući za žene koje su prošle menopauzu, utješni i osnažujući za one koje ju prolaze, a u njihovoj se pozadini, kao preduvjet da se navedeno moglo dogoditi, nalazi simbolički kapital autorice – dugogodišnja angažiranost, povjerenje koje gradi s lokalnim zajednicama te feministička etika brige i solidarnosti kao konstitutivna obilježja njezine umjetničke prakse. Naime, istraživanje je u početku bilo usmjereno na javni poziv ženama da artikuliraju vlastita iskustva menopauze i starenja, da ih pretoče u riječi, sliku ili bilo koju drugu formu, što se pokazalo zanimljivim, ali nedovoljnim. Pozivom na ovakvo pisano sudjelovanje otvoren je prostor za dijalog, no u vremenu digitalne komunikacije i online života, klasični pisani format koji se uspostavlja na relaciji one koja pita i onih koje odgovaraju, dakle u određenoj distanci, nije bio dostatan. Stoga uz dobivene pisane priloge, transkripti susreta uživo, kao svojevrsnih događaja koji su okupili i povezali žene različite po svojoj dobi, obrazovanju, senzibilitetima i iskustvima, čine temelj knjige. U njima se ogledaju snaga razgovora, afektivna razmjena i proces zajedničkog oblikovanja značenja kao epistemološki čin koji življeno iskustvo pretvara u legitimno znanje.
Knjiga tako postaje i umjetnički rad i hibridna dokumentarna forma i svjedočanstvo – materijalizacija dijeljenog iskustva, refleksija o transformaciji, društvenom i osobnom poimanju, ali i položaju ženskog tijela u razdoblju peri/post/menopauze i starenja. Krenuvši od onoga što je bilo nužno, a to je izmjestiti temu menopauze iz farmaceutskog i medicinskog diskursa („Uzmi pauzu od menopauze!“), iz privatnosti doma, iz prostora šutnje i nedijeljenja („Ne sjećam se da je moja mama ikad izgovorila riječ menopauza ili spominjala tegobe vezane uz nju. Menopauza nikad nije bila tema, a kamoli razlog da uspori ili se odmori.“), iz sfere lošeg i jeftinog humora („Lako vama ženama, vi samo raširite noge.“) ili, pak, iz sfere ignoriranja i nerazumijevanja, kao što se pokazalo da je čest slučaj u radnom okruženju („Manje se koncentriram i ne mogu više radit šesnaest sati dnevno, mogu radit osam, ali toliko sam i plaćena. Ali svejedno sam užasno frustrirana. To što me stalno tjera naprijed, da moram bit još bolja, još bolja, još uspješnija, još nešto…“), autorica je otvorila prostor u kojem se menopauza može promatrati iz emancipatorne perspektive – kao dio žive, stvarne svakodnevice, ali i kao područje političkog i kulturnog djelovanja. Umjesto da se shvaća kao kraj ili gubitak gdje se žensko tijelo tumači isključivo kroz funkciju ili deficit, menopauza se pokazala kao točka transformacije, proces u kojem se redefinira odnos prema vlastitom tijelu, starenju i društvenim očekivanjima. „Ljudi su mi postali puno manje bitni, ne meni bitni ljudi nego sporedni ljudi u mom životu (…) puno manje me zanima šta oni misle. Normalno, bitni ljudi su ti uvijek bitni, i uvijek ti je bitno njihovo mišljenje, ali sporedne uloge, to me jako rasteretilo. Dalo mi je neku sigurnost. Sigurnost da idem svojim putem.“
Izložba u Memorijalnom centru Lipa pamti treće je predstavljanje umjetničkog projekta, nakon izlaganja u Galeriji Prozori i Gradskoj knjižnica Rijeka. Nakon specifičnog knjižničnog konteksta obiju ustanova – naime Galerija Prozori dijeli svoj prostor s narodnom knjižnicom s kojom je i programski i prostorno povezana – u ovoj novoj prostornoj i kontekstualnoj situaciji izložba se nadovezuje na programsko usmjerenje memorijalnog centra prema pitanjima sjećanja, svjedočanstva, ali i vidljivosti različitih iskustava unutar kolektivne povijesti. U tom smislu projekt se uklapa u koncepciju centra koja kroz suvremene umjetničke i istraživačke prakse otvara prostor za refleksiju o složenim i nevidljivim aspektima ljudskog iskustva, proširujući polje memorije i na intimne, svakodnevne i tjelesne narative. Uz umjetničku knjigu, izložba uključuje seriju plakata koji nastavljaju razvijati vizualni i narativni sloj rada.
Riječ je o režiranim fotografijama na kojima autorica preuzima ulogu modela te u improviziranim scenografskim postavima, nastalim unutar vlastitog životnog prostora koji je privremeno postao izvedbena scena, performativno oblikuje vizualni pandan temeljen na osobnom iskustvu i iskustvima drugih žena. Koristeći vlastito tijelo kao materijal i medij kojim se referira na njihove izjave, dovodi u pitanje društveno konstruiranu sliku menopauze, izvodeći njezinu dekonstrukciju kroz vizualne i relacijske geste. Na tom tragu fotografije postaju svojevrsni prevedeni prostor između osobnog i kolektivnog te kritički vizualni odgovor autorice na prikaze menopauze kakvi se viđaju unutar uobičajenih vizualnih kodova. Odluka da preuzme ovlast nad vlastitom reprezentacijom ujedno je i metonimijska gesta kojom zahvaćajući u dijelove ženskih iskustava, ukazuje na njihovu kompleksnost, preoblikujući reprezentacijske režime koji menopauzu drže u sferi nevidljivog ili stereotipnog.
Osim izravnog doprinosa vidljivosti i reaktualizaciji teme menopauze kroz umjetnost, rad u cjelini u fokus uvodi i nužnost strukturnog objašnjenja same teme. Drugim riječima, krenuvši iz osobnih okolnosti i subjektnih pozicija brojnih žena, moguće je zapratiti uzorak simptoma, stanja, osjećaja itd. koji se provlače kroz tekstualne priloge, a osobito kroz provedene razgovore, ukazujući pritom na šire društvene mehanizme koji ih oblikuju. U završnoj zajedničkoj fazi uredničkog rada na knjizi njih smo okupile i razdijelile po poglavljima, s time da nije riječ o fiksnim nepromjenjivim cjelinama, nego o fluidnim i premještajućim pitanjima o tjelesnosti, starenju, seksualnosti, promjenama, društvenom, radnom i obiteljskom okruženju. Ispostavilo se da slična i/ili preklapajuća iskustva, prepoznavanje i zrcaljenje jednih u drugima, ali i uvažavanje specifičnosti, ukazuju na širu društvenu uvjetovanost teme, umjesto da ju se skreće prema objašnjenjima kao što su osobne okolnosti i osobine ličnosti. Stoga je Milijanin rad i poziv na promjenu paradigme – na pomak s individualiziranih objašnjenja prema razumijevanju da je način na koji i same doživljavamo i govorimo o menopauzi i starenju oblikovan normama, očekivanjima i društvenim pritiscima. U tom smislu, umjetnost se ovdje ispostavila ne samo kao medij reprezentacije navedene tematike, nego i kao alat afektivne i društvene reorganizacije. U knjizi Kulturna politika emocija Sara Ahmed postavlja pitanje: što se događa kad je jedan ugođen na sreću, a drugi izgubi tu ugođenost? Nadalje, Ahmed zaključuje da ako ugođena tijela imaju prednost u odnosu na druga tijela, onda je ima i njihova sreća. One čija tijela više ne sudjeluju, mijenjajući se i fizički i psihički, postaju afektivni stranci, koji se „pojavljuju po rubovima prostorija, primijećeni maglovito ili uopće ne, dok vrebaju iz sjene, iz onih tihih kutova gdje se pretpostavlja da borave oni nesretni“.[1] Nije li to upravo ono o čemu govori jedna od sugovornica kada kaže: „Kad pređete pedesetu i kad vide da ste ušli u menopauzu, kad se to ne može sakriti, onda vas otpišu. Nakon toga dolaze na pozicije mlađe osobe, ljepšeg izgleda, sposobnije, brže, produktivnije.“ No, afekti mogu biti i prostor otpora: kad ih prepoznamo, imenujemo i dijelimo, oni se mogu „odlijepiti“ od dominantnih značenja.
Na tom tragu umjetnički rad Milijane Babić pokazuje da je promjena moguća kroz afekt – kroz osjećanje koje prelazi u djelovanje – jer, kako piše Ahmed, ono što osjećamo ne pripada samo nama, nego i kružnim putanjama između tijela, prostora i društva. Time osjećanje postaje politički čin kojim se afirmira prisutnost onih koji su inače gurnuti na rub, pa afekt postaje sredstvo solidarnosti, otpora, preoblikovanja društvenih odnosa i kreiranja novih prostora zajedništva. Naći taj prostor, između ostalog, u mediju knjige uvrštene u fondove narodnih knjižnica i u rukama što većeg broja žena; učiniti ga vidljivim i kroz druge umjetničke formate, kao i u različitim izložbenim kontekstima – nije ni bezazleno ni nevažno.
[1] Ahmed, Sara. Kulturna politika emocija. Zagreb: Fraktura, 2020. Str. 325.
Petra Dolanjski Harni
//////////////////////////////
Milijana Babić (Rijeka, 1974.) je multimedijalna vizualna umjetnica. Njezin umjetnički rad zasniva se na performativnoj umjetničkoj praksi i često razvija u smjeru kontekstualno specifičnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru. Na osnovu dokumentacije akcija nastaju multimedijalni radovi namijenjeni galerijskoj publici. Polazišna točka njezinog rada je propitivanje vlastite pozicije žene i umjetnice u neposrednom životnom okruženju. Formalno umjetničko obrazovanje stekla je na Tehnološkom institutu u Durbanu, Južnoafrička Republika (2001., BA), i Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani (2007., MA). Od ranih 2000-ih izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u regiji i međunarodno. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
//////////////////////////////
Kustosica: Petra Dolanjski Harni
Suradnica: dr. sc. Željka Jelavić
Fotografija: Nada Žgank
Grafičko oblikovanje i postav: Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić
Koprodukcija: Galerija Prozori – Knjižnice grada Zagreba
——————————
Umjetničko istraživanje podržali su: Knjižnice grada Zagreba; Gradska knjižnica Rijeka; Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka; Muzej suvremene umjetnosti Zagreb; Etnografski muzej Zagreb; Udruga LORI; Terapijska zajednica Matriks za snove – Dom zdravlja PGŽ; Neformalni čitalački klub Dašak pozitive; Klub umirovljenika Čavle; Volonterski program HKD-a na Sušaku – Volontiram u kulturi; Udruga PaRiter; Udruga Delta 5
Zahvale: sudionice istraživanja
Izložba “Afterparty” dio je programa manifestacije “Žena na jedan dan” kojeg organiziraju Memorijalni centar „Lipa pamti“ i Turistička zajednica općine Matulji povodom Međunarodnog dana žena. Program je realiziran sredstvima Turističke zajednice Općine Matulji, Primorsko-goranske županije i Općine Matulji.
Afterparty, 2025., foto Vanja Babić
