Riccardo Gigante, sin najpoznatijeg riječkog moretista Agostina Gigantea, u svojoj knjizi Folklore fiumano, koja je izvor podataka o mnogim narodnim običajima, piše i o nakitu koji se nosio u Rijeci. On drži da se nakit u Rijeci uvijek nosio s mjerom, „žene su ga uvijek nosile pa su neki ukrasi postali tradicionalni“. O kojim je ukrasima riječ? Bile su to ukrasne igle (aghi, spiloni) koje su završavale okruglom ili filigranskom glavicom, plitke sabljice (spadete, spadini) sa smotanim drškom ili uobličenim u srce (ili dva srca), kao zaručnički dar, ili s malim Amorom umjesto drška. Nosili su se i tremuli, srebrne ukosnice na kraju kojih je bio zakačen filigranski cvijet (ruža ili ivančica) „koji je na svakom koraku drhtao u kosi“. Žene su nosile naušnice: bucole, verete, busineli, navisele, „vrlo lijepe, jednostavne, trodijelne, često s tri ugrađene male karike na kojima su visjeli peroli, kruškoliki privjesci“. Dobrostojeće žene ukrašavale su uši filigranskim mandolonima s biserima nepravilnih oblika (scaramazzi). Viseći mandoloni bili su uhvaćeni filigranskim vrpcama (fiochi). I cioche su bile filigranske i podsjećale na istoimene venecijanske lampe. Od ukrasa za uši tu su još bucole col perolo s puno bisera, dva-tri kruga malih oko velikog središnjeg. Treba spomenuti i peroli od bisera i graspi s biserima koji su bili oblikovani u grozdove.
Vrat je bio ukrašen isključivo zlatnim ogrlicama, među dužima bio je cordon ili Manin, venecijanski lanac koji je mogao dostići dužinu od tri metra i nekoliko se puta obavijao oko vrata. Lustrin je bio dug toliko da se ovije dvaput oko vrata, a jedan mu je dio dosezao do prsa. Colana ala grega, kolajna poput konopca, bila je sastavljena od tri međusobno ovijena konopca od kojih se svaki sastojao od mnogo tankih zlatnih niti. Privjesci na tim kolajnama bili su križevi različitih oblika, filigranske zvijezde, medalja s likom Bogorodice ili nekog sveca, venecijanski dukati u filigranskom obrubu, cvancike i taliri s Marijinim likom – dodatno pozlaćeni srebrnjaci od 20 karantana ili talira iz ugarske kovnice s likom Djevice Marije, zaštitnice Ugraske, na naličju. Žene iz patricijskih obitelji običavale su nositi kao privjesak veliku medalju s prikazom čudotvornog križa Sv. Vida, na licu, a s likom Trsatske Gospe na naličju.
Pučanke su jako voljele kolajne od koralja na kojima su visjele hamajlije protiv uroka, srdašca i raspela ili obični srebrni križići. Siromašnije su se zadovoljavale tankim lančićima spletenim od ljudskih vlasi. Na te skromne lančiće vješale su male relikvijare, križiće, srdašca i medaljone na otvaranje u kojima se čuvao komadić relikvije.
Privjesci koji su visjeli na prsima činili su skoro suvišnima broševe (pontapeti), koji su bili od zlatnog filigrana ukrašeni biserima ili dragim kamenjem, ili pak zlatna trščica sa savojskim čvorom koja bi živnula pod dragim kamenjem ili staklom u boji.
Osim vjenčanog prstena (vere), malo imućnije žene nosile su još poneki prsten. Najčešći su bili prstenovi od šest milimetara, obrubljeni gore i dolje filigranskim konopčićem, koji su imali škudu na kojoj je obično bio ugraviran inicijal. Drugi su se nazivali milio (zrno prosa), semiti ili semenze jer im je vidljiva strana bila posuta filigranom uokvirenim majušnim zrnima. Vrlo su česte bile bisse (zmije) s tri ili četiri vijuge, s malim rubinom ili smaragdom ugrađenim u glavu. Prsten zargòn (cirkon) u smjeru koluta podupirao je argon (zamjenjivao je dijamant) kojemu je sa svake strane bio po jedan rubin ili smaragd. Drugi tip tradicionalnog prstena bio je bòvolo–chiocciola (puž), koji je u sredini imao balàss (vrstu svijetlog rubina) optočen malim biserima poredanima u koncentrične krugove.
Starije su se žene odricale nakita, osim vjenčanog prstena i prstena s malim raspelom, poput onog što bi ga dobivale redovnice na dan zavjetovanja.
Muškarci su nosili samo vjenčani prsten (veru) i na lanac sata, srebrni ili od vlasi, dodavali staru mletačku kovanicu ili ugarsku cvanciku s Bogorodicom.
Tipično riječki bili su morčići...