„Ženske su se čuda više načinjali od muških, kako smo već videli po svitah. One su nosile, a i donos još nose rećini ali rećiniće na ušujih, korali i korduna okolo vrata, puntapeti, batičice, medajice, srca, križiće i sidra na prsih, a prsteni i verice na prstih. Rećine ali rećiniće su vavik pari, i ženske jih vavik nose na obadva uha. Ako rećinić ima doli obišenu koti jenu tikvičicu od zlata, ontrat se je ta tikvičica zvala pendun ali pendunić, zvončić, štombolčić, a ako je na rećinićih bi on mali črni šlovićić, ontrat su se rećiniće zvali i morčiće. Okolo vrata su divojki nosili koral ali koralić. Ako je koral bi pravi, ontrat je biva čovjenast, a mogo je bit i od peružini, od grani, a i od prostoga stokla, i ontrat su ga zvali dibji. Okolo vrata su stavjali i kordun ali kordunić, a vise njin je zdolu do prs. To je na zlatnih veružicah biva zlatni medajun, vosrid je imiva male vratošca, ke su se opirali i zapirali, a nutri je bivala kakovagod sveta sličica ali druga kakovagod spomen, a potla su nutor stavjali i litratiće od svojih, a kadagod morda i od frajara. Ako je kordunić bi monji, ontrat su ga zvali i boščić. I starije žene su nosile kordun, ma ne na zlatnih veružicah, nego na osužici ali na konci od črne svili. Već su jako zdavni prestali nosit korduna, a mesto njih su potla nosili na veružicah ali samo zlatni križić ali „veru, ufani i jubav“, a to su bili: križić, sidro i srce.
Puntapet, to je bila jena sorta batičice, koti nikakova vela igla, ka se je odzada zakučivala, a naprid je imela ali kakovi napošne rožice, ali metija, ali muhu, ali čelu, pavenčicu, bumbara, kušćericu, potkovu ali čogod drugo. Vavik se je nosi na prsih, a rabi je i za lipotu i za ča zakučit, ako niš drugo, ontrat kakovu pravu rožicu.
Ako je doma bila kakova žalost, ali se je koga žalovalo, ontrat se od svega toga ni niš na sebi nosilo, a rećiniće bi bili omotali so črnun svilun, ali bi jih bili zineli i mesto njih stavili v uho črni končić istešo od svili.
Prsteni su retko nosili ni divojki ni mladići dokla nisu bili frajari, a mladići nanka toliko ni potla, nego kada bi već mladić ime frajaricu, i to ne vaje, kada bi se bili počeli pejat, nego već pred san zakon, ontrat bi mladić bi stavi vericu, a divojka prsten i vericu, ma na pravu ruku, a kada bi se pozakonili, ontrat bi prsten i vericu premoknuli na livu ruku, i po ton, na koj ruku nose vericu, se je moglo znat su frajari, ali su već i oženjeni. Na prstenih su očiće, a verica nima očića. Očiće, to je kamičić od dijamanata ali od bisera i to su ontrat dragi prsteni, a more bit i od stokla, ma takovi se nikad ne kupuju, nego samo ako se prevare, a ontrat su prsteni cenije.“
„Muški se jako ne načinjaju. Moj pokojni stari i njegovi vršnjaki su još nigda nosivali jedon tonki rećinić od zlata, i to samo na pravon uhi, a nikad na livon. Njihovi dica već ga nisu nosili.“