Velimir Grgić

U lipnju 2007. konačno sam uštedio dovoljno novaca da bih si ispunio životni san – posjetio sam Tokio kako bih jednostavno lutao po njemu, zavlačio se u svaku poru njegovog betona, neona i trešnjinog cvijeta. U Tokiju sam proveo deset dana. Brzo sam shvatio da mi ne bi bilo dovoljno ni deset godina. Obišao sam sve kvartove – modni raskoš i pop-kulturu Shibuyje, noćni život Shinjukua, anime centar Akihabaru, Ikebukoro kako bih se slikao na istoj klupi na kojoj su živjeli likovi japanske TV serije “Ikebukuro West Gate Park'', koju sam tada jako volio, pa Ueno i Zoo vrt s pandama. Tradicija Asakuse, šetnja Omotesandom, Roppongi prepun zapadnjaka… Spavao sam u Ginzi, a nedaleko hotela bila je besprijekorno organizirana podzemna željeznica koja je vodila do svih ključnih točaka: jedenje sushija u zoru na tržnici, samurajski oklopi u muzeju, stara groblja i palače, podzemne prodavaonice stripova, sladoled od hobotnice i češnjaka… Shibuyin Harajuku je impresivan kao modni i cosplay centar, idealan za vizualni doživljaj pop-kulturne estetike Japana, ali Shinjuku i njegov Kabukicho, centar noćnog života i neonska košnica, ispunio je sva filmska očekivanja. Tamo sam vidio i yakuze na zadatku u svom prirodnom habitatu. Što čovjek više može poželjeti?Tokio je idealno uravnoteženje jin i jang principa – s jedne strane užurbani asfalt i frenetičnost urbane topografije u kojoj se osjećaš kao kuglica u fliperu, a s druge zen vrtovi potpune tišine i očaravajućeg zelenog čaja serviranog u drvenoj kolibi na jezeru. Imao sam dovoljno predznanja da me malo toga iznenadilo, ali istina je da kada uživo prođeš kroz sve što si gledao u dokumentarcima i o čemu si čitao u knjigama, ništa te ne može pripremiti na kulturni šok: od pozitivnih šokova poput reda i čistoće do sveprisutnosti i potpune mejstrimizacije lolita kompleksa. Zato volim reći da je Japan jedino mjesto na kojem sam bio – a bio sam na puno mjesta – gdje se doslovno osjećaš kao astronaut koji je sletio na neki potpuno nepoznati i temeljito fascinantni planet.