Tanja Škopac

U Japan sam prvi put otputovala 2019., nekoliko tjedana nakon što je nastupila nova carska era, nakon što je cara Akihita na tronu naslijedio njegov sin Naruhito. U Zemlju Izlazećeg Sunca „odvela“ me opčinjenost budističkim hramovima i najistočnijim istokom, kulturom i tradicijom. To se dogodilo i prije nego što me omađijao momiji (napomena: „omađijati“ koristim jer zvuči slično kao „momiji“, j se čita kao đ), odnosno jesenje boje lišća javora. Vratila sam joj se čim je to bilo moguće nakon smirivanja situacije oko koronavirusa, u studenom 2022., kada sam prvi put imala prilike uživati u bojama jesenjeg lišća u Japanu, što je, dakle, povuklo sa sobom još jedan oblik zaluđenosti tim dijelom svijeta. Tada sam ponovno posjetila neke od već viđenih gradova, ali i, primjerice, predivnu mi Kamakuru. Prošle jeseni (2023.) posjetila sam Kyushu, Fukuoku, Nagasaki, Kumamoto, Yufuin, ali i vulkanski kanjon Takachiho u prefekturi Miyazaki, kao i dva mjesta koja se povezuju s mitom o nastanku Japana te vrhovnim božanstvom, božicom Sunca Amaterasu Omikami: riječ je o svetištu Ama no Iwato i špilji Ama no Yasukawara. Japan me osvojio tišinom, čistoćom, redom, sigurnošću, pažnjom i obzirnošću Japanaca prema drugima, prema vlastitoj okolini... Dakako da mi je uvijek zadovoljstvo vratiti se i pametnim WC školjkama. Hvala Japanu i na tome što je svojom bogatom kulturom pojačao i moju glad za znanjem, pobudivši u meni zanimanje i za filmove, pa i za botaniku i za mnoge druge stvari. Jedino negativno je moje neadekvatno ponašanje u pojedinim situacijama, npr. prilikom korištenja bazena s termalnom vodom (onsena) u Koyasanu, u shukubu, hramu sa smještajem za turiste, u kojem sam provela jednu noć u svibnju 2019. Došavši u svlačionicu, u yukati koja mi je bila stavljena na raspolaganje u sobi, našalila sam se pred drugim korisnicama, nepoznatim ženama, rekavši kako neću valjda biti jedina u bikiniju na bazenu. To je, po svemu sudeći, naljutilo jednu Japanku, koja mi je riječima (uz pomoć silnih „no“ na engleskom) i gestikulacijom dala do znanja da bikini ne dolazi u obzir. U takvim se bazenima u Japanu uživa bez odjeće i s time nema šale. Pretprošle godine, uvjerena, iz nekog razloga, kako vlakovi podzemne željeznice u Tokiju voze cijelu noć ili barem do dva ujutro, zakasnila sam na zadnji vlak do stanice u blizini hotela. Nasreću, među onima koji su stepenicama stanice Tokyo u isto vrijeme kad i ja trčali ne bi li stigli na svoje vlakove, bio je i Yuma, kojemu sam se obratila za pomoć. Pretpostavljala sam da je udaljenost dovoljno kratka da se može propješačiti. Yuma se ponudio da me otprati do hotela. Putem je, među ostalim, guglao Rabin, odnosno Labin, moj rodni grad. „Vole li ljudi u tvojoj zemlji anime?“, bilo je jedno od njegovih pitanja.