Sandra Urščić

Najviše mi se svidio Kyoto jer ima onaj pravi japanski „štih“, za razliku od Tokyja, koji je meni osobno bio pomalo zastrašujuć svojom veličinom. Nisam ljubitelj takvih ogromnih megapolisa, sa svim tim neboderima, neonskim svjetlima i urbanom užurbanošću. Nara je također prekrasan tradicionalan grad, s puno prekrasnih hramova i parkova po kojima slobodno šetaju srne. Najveći kulturni šok za nas „balkance“ je svakako red i disciplina koji vladaju tamo. Počev od reda koji vlada kod ulaženja i izlaženja u javni prijevoz (koji je doslovno u sekundu točan), preko ljubaznosti ljudi koji se, iako većinom ne govore engleski, silno trude pomoći vam u snalaženju, pa do izuzetne čistoće i urednosti svih javnih prostora. Jedna od stvari koja me zatekla nespremnu, bilo je i davanje napojnice, što je za njih velika uvreda. Jedna gospođa koja je radila u slastičarnici gdje smo stali na kolače, trčala je za nama preko pola ulice i ljutito nam vraćala manču koju smo joj ostavili. Oni smatraju da pošteno rade za svoju plaću i ostavljanje manče smatraju milostinjom. Još jedna od neobičnih stvari u Japanu je da se kruh ili pecivo jako teško nađu. Njihovi „sendviči“ su hrpice riže omotane u algu i punjene piletinom ili tunom. Sve mi se svidjelo, od ljudi, krajolika, hrane... Jedino što mi se nije svidjelo, to je jelo imenom „natto“. To su u biti zrna soje, koja se pomiješaju s nekakvom gljivicom i ostave nekoliko tjedana da fermentiraju. Japanci se „guše“ u tome, jedu za doručak, ručak i večeru, ali ja se nisam mogla natjerati da progutam zalogaj. „Miris“ tog jela je neopisiva kombinacija sumpora, gorgonzole, ustajalih tenisica i Mrtvog kanala ljeti.