Sandra Čehić

To je jednostavno drugi svijet. Oni žive život kao i mi, ali većinu stvari rade na sebi svojstven način. Koliko je Azija drugačija od Europe, toliko je Japan različit od Azije. Život na otoku. Zamislite Susak sa 130 milijuna ljudi! Nije lako biti stranac u Japanu, a kamoli raditi kao žena u njihovoj korporaciji. Veliki su rasisti i šovinisti. Osim toga, jezik je problem. Ne mogu ni zamisliti stranca u Japanu prije Googla. Jedna od čudnijih stvari koje su mi se tamo dogodile bio je japanski šef koji je na razgovoru za moj posao, htio pričati s mojim mužem. Zatim, snalaženje s japanskom mašinom za pranje rublja koja pere samo s hladnom vodom, a sve upute su na japanskom i morseovom pismu. Na internetu nema engleskog prijevoda jer su te mašine samo za japansko tržište. Isto tako uputstva za odvajanje otpada u 7 skupina pa tako kad bacaš kišobran moraš ga razbiti u plastiku, metal i tkaninu. Dozvoljeno je pušenje u stanu, ali ne na balkonu. Japanci (muški) farbaju kosu. U drogeriji postoji posebna polica s farbama za mušku, a posebna s farbama za žensku kosu. Kolega kasni na posao jer se neki tip ispred njega bacio pod metro pa je bilo kašnjenja. Šef (Japanac) pita ga zašto nije krenuo ranije. Vrijeme Covida – oni po zakonu ne smiju zabraniti ljudima da budu vani, ali kad Japancu savjetuješ da ostane doma, njih 90 % ostaje doma. Mi, Balkanci, šetamo uz rijeku. Prolazi brod rijekom s kojeg netko nešto govori na razglas. Naravno, ništa ne razumijemo. Snimamo i doma prevodimo uz Google. Kaže: „Zahvaljujemo vam što ste ostali doma!“
Japanci žive sto godina – to je točno, ali ne zato što se jako zdravo hrane. Piju, puše ko sumanuti. Oni imaju odličnu zdravstvenu skrb, puno se kontroliraju pa se i izliječe ako su bolesni. Za razliku od naših 80-godišnjaka koji ne izlaze van jer im je teško i ne vide razlog da budu vani, Japanac od 80 godina bez problema izlazi na zrak. Koristi sva moguća pomagala, jedva se kreće, ali ide. Čini ti se da je krenuo u dućan i da će sutra stići, ali ide. Nema mačaka i pasa na cesti. Sve se kupuje, OKM (obična kućna mačka) košta oko 2000 američkih dolara. Životinje moraju imati zdravstveno osiguranje. Nema uspavljivanja „da se životinja ne muči“. Veterinari, liječenje, sva moguća pomagala, proteze… isto kao i za ljude. Iako su jako amerikanizirani, konzumerizam kod njih ima manje maha nego drugdje. Stvari se popravljaju, recikliraju, preprodaju… Drugim riječima, sve se koristi do maksimuma: ljudi, životinje, stvari. Nema predaje, ni odustajanja.