Melita Nilović

Zaista je teško izdvojiti jednu lokaciju, no ako moram odabrati, onda moj izbor pada na otok Okunoshimu s prekrasnom prirodom, plažama i brojnim zečićima koji slobodno žive u prirodi, a ipak se o njima jako dobro brinu brojni volonteri. Povijest samog otoka je zastrašujuća, no danas je to mirni raj potpuno posvećen svojim dugouhim stanovnicima. Do otoka se dolazi kratkom vožnjom trajektom iz mjestašca Miyajimaguchi. Otokom možete pješačiti ili unajmiti bicikl po povoljnoj cijeni i provozati se. Po dolasku na otok kupuje se hrana za zečeve koji vrebaju iz svih mogućih zelenih kutaka i čekaju šuštavi zvuk vrećice s hranom kako bi se približili. Zapanjuje tišina u podzemnoj željeznici kako u samim metroima tako i na stanicama kojima dnevno prođu milijuni ljudi, poštovanje prema drugome, čistoća gradova, neopisiva čistoća javnih toaleta, smireno čekanje u redovima na točno označenim mjestima i savršeni red u svemu, „šetnja“ pasa u kolicima, opčinjenost anima likovima i činjenica da su mala djeca u kolicima uglavnom bosa bez obzira na temperaturu. Svidjela mi se hrana, čistoća, urednost, uređenost, pristojnost i ljubaznost, pivo, prekrasno uređene trgovine, besprijekorni shinkansen vlakovi, šarenilo kimona i usmjerenost ka tradiciji koju sam primijetila i kod mladih ljudi. Jedino mi se nije svidjela međusobna ljudska otuđenost.