Maša Lugonja Mohović

Moj prvi posjet Japanu bio je krajem 1990-ih kad sam posjetila sestru i njezinog tadašnjeg dečka. Oni su bili na postdiplomskom studiju kao stipendisti japanske vlade. Prvi kulturološki šok desio mi se kad smo nakon slijetanja krenuli prema metrou za centar Tokija. Na peronima su bili žuti trokutići koji su obilježavali mjesta na kojima će se vrata metroa otvoriti. Iza tih trokutića bili su uredni redovi Japanaca i ponekog „gaijina“  (= stranac, ne-Japanac; riječ koja će mi jako brzo postati poznata tijekom slijedećih dana) – koji su mirno čekali dolazak vlaka. Naravno, nisam mogla vjerovati da će vlak tako precizno stati i da će se vrata otvoriti točno ispred „trokutića“. Kad su se vrata otvorila, nije bilo naguravanja. Uredno se najprije čekalo putnike koji trebaju izaći iz vlaka. Nakon toga su ovi drugi (pa i mi) počeli ulaziti. Na stanici je bio i zaposlenik metroa koji nas je gurao u vlak i preslagivao da nas što više stane. Tako smo krenuli prema Tokiju. Kako se nismo vidjeli skoro godinu dana, imali smo si puno toga za reći i nismo bili svjesni koliko smo glasni. U jednom trenutku sam se okrenula oko sebe i shvatila da je naš vagon poluprazan, a oni do nas prekrcani. Tada sam saznala da je Japance iritirala naša buka, ali su prepristojni da išta kažu pa su se samo maknuli. Isti dan kad smo stigli, bili smo pozvani na druženje na japanski način. Dakle, Nomihodai – izlazak u bar gdje se plati određeni iznos za neograničeno točenje pića. Zvučalo je zanimljivo. Došli smo na najviši kat nekog nebodera u centru Tokija gdje se nalazio bar. Bio je pun mladih Japanaca u odijelima koje je alkohol već pošteno „uzeo“. Dok smo bili u tom kafiću, „gaijini“ s kojima smo bili, otkrili su nam još jednu japansku zanimljivost. Japancima je posao jako važan, a afterjob druženje skoro pa obavezno. No nisam znala da je Japancima tolerancija na alkohol puno niža nego nama pa im je jako malo potrebno da ih alkohol pošteno „opali“. Posljedice toga vidjeli smo kad smo izašli iz bara. Dosta tih mladih poslovnih Japanaca koji su sat ranije bili jako uglađeni, elegantni, sad su sjedili/ležali po pločnicima i povraćali.
Jedno od najljepših iskustava bio je posjet Kabuki-za kazalištu u Tokiju. S obzirom na to da je kabuki nešto tipično japansko, a ta kazališna kuća nije turistička atrakcija, htjeli smo vidjeti i predstavu i taj segment japanske kulture. Čuli smo da predstave traju oko 4 sata i da su na starojapanskom, što je i Japancima teško razumjeti. Ali za strance postoji i prihvatljivija opcija – nudila se ulaznica za dio predstave, oko 20 – 30 minuta što je prilagođeno turistima, a i jeftinije. Spletom okolnosti kupili smo karte za cijelu predstavu, pa kad smo već platili skuplje karte, odlučili smo ostati do kraja. Predstava je počinjala rano poslijepodne. Atmosfera je bila svečana, Japanci odjeveni u tradicionalnu odjeću. Na ulazu su za sve posjetitelje bili osigurani audio vodiči sa slušalicama. Japancima sa snimkom predstave prevedene na standardni japanski, a nama, strancima prijevod na engleski, ali i priče o povijesti takvih predstava, zanimljivosti o glumcima, načinima pripremanja predstava. Kako je predstava dugo trajala, bilo je nekoliko pauza. Na naše iznenađenje, u tim pauzama Japanci bi izvukli svoje bento posudice s divnim obrocima. Sjede tako oni u divnim kimonima, vade stolnjačiće i na to stavljaju svoj bento box, uzimaju štapiće i fino ručaju usred kazališta. Prošla su tako četiri sata. Izašli smo puni dojmova, puno naučili, uživali u predstavi i atmosferi tog teatra. Vrijeme je proletjelo.