Marijana Kalčić

Japan na prvu jako je interesantan, jer očekujete neočekivano i baš to, i još malo više, vas tamo i dočeka. Sve što ste čitali, vidjeli u filmovima, na televiziji, sve to je Japan. Svaki grad je priča za sebe. Tōkyō prekrcan, ali nekako užurbano opušten, nitko se ne gura, zna se red hodanja, prelaženja ceste, poštuje se svako pravilo i nitko, ali nitko ne trubi. Meka je to trgovina, restorana, društvenog života, ali navečer u hotelu ništa od toga ne vidite ni ne osjetite jer hoteli imaju prozore koji se ne mogu otvoriti. Imaju i tipske kupaonice, nešto kao kiosk koji sadrži sve potrebno i samo ga ukomponiraju u minijaturnu sobu. Svi spominju posebne WC školjke, ali nisam imala hrabrosti probati ih. Držala sam se europskog sistema.
Nara spada u ruralne dijelove Japana, ali razvijenija je od nekih velikih hrvatskih gradova. Opuštenost življenja osjeća se još više nego u Tokiju od kuda vam treba četiri sata brzim vlakom za 500 km. Bullet train ili Shinkansen ponos je Japana i povezuje cijelu državu. Vožnje su brze, zanimljive i poučne. Poučne iz razloga jer vidite kako se ljudi ponašaju. Briga za drugoga im je na prvom mjestu. Nikada od Japanca nećete doživjeti da sjedne na tuđe mjesto, da uđe u vagon za koji nije kupio kartu unatoč činjenici da je prazan i sl. U Nari je naglasak bio na autohtonoj hrani koja se i proizvodi i uzgaja u toj regiji. Na to su posebno ponosni i naš europski pristup nikako im nije jasan. Cijene svaku travku koja raste, poštuju običaje i ponosno ističu da je soja sos odležao u bačvama u kojima je odležavao i pred 900 godina. Nikakav luksuz im nije bitan, već samo zahvala precima koji su ih naučili poslu i nastojanje da po istom principu rade još što više moguće.
Kyōto – najromantičniji grad istočne obale Azije ali i šire! S jedne strane pretrpan prometom i ljudima, a s druge strane prepun gejša koje u narodnim nošnjama obilaze grad, slikaju se s turistima, pričaju o povijesti Japana i recitiraju o trešnjinom cvijetu. Kyoto obiluje budstičkim hramovima i šintoističkim svetištima, drvenim kućicama u kojima su male trgovine, kafići, restorani. Tamo sam bila samo dva dana i to je definitivno premalo za osjetiti grad, ali dovoljno za poznatu japansku gostoljubivnost, prijaznost i gastronomiju. Hrana je na svakom koraku jako ukusna, posebno sushi koji u Europi više neću jesti.
Ōsaka me je najmanje oduševila. Možda zbog kiše koja je neumoljivo padala, a možda i zbog činjenice da je u to vrijeme bila u radovima. Centar kompletno preuređuju, pa su i vizure grada, osim što su bile u magli, bile nezanimljive. Kako je to centar biznisa i trgovina, tamo smo malo šopingirali, mučili se s njihovim brojevima veličina koji idu po trećinama, ali, s obzirom na to da smo stranci i da se to i vidi, svugdje smo bez pitanja dobili tax free, pa je i kupnja bila povoljna.
U vlaku prema Hiroshimi prisjećala sam se svega što sam o njoj učila. Naravno da sam znala samo o atomskoj bombi i očekivala jedan tužni, depresivni grad…ali, sve je potpuno drugačije. Žrtvama su se zahvalili dostojanstveno, s naglaskom na novi život, budućnost, ljepotu življenja. Hiroshima je danas prekrasan grad, grad budućnosti. Jedini spomenik i podsjetnik na tragična događanja je katedrala koja je jedina preživjela napad.
Japanci drže do tradicije, ponose se njome i njihov moto je da tradicionalno ne znači staro. Kad vlakom prolazite i u daljini vidite planinu Fuji, imate osjećaj da je poznajete i daje vam neku sigurnost, kao da ste već bili tamo, kao da je to i vaš dom na neki način.
Da ne ispadne da je baš sve savršeno u Japanu, na povratku iz Kyōta prema Tōkyju, najbržim i najsigurnijim vlakom na svijetu, u zemlji gdje nema kašnjenja ni problema s javnim prijevozom, vlak Sinkanseh ostao je bez struje i gotovo pet sati svi smo nepomično sjedili i čekali rješenje. Japanci su to stoički podnosili, bez emocija, većina sve to vrijeme na nogama. Ja sam, pak, bila na rubu živčanog sloma jer je u 22.30 bio naš let. U aviokompaniji su mi rekli da nikoga ne čekaju i da do 21.00 moramo svakako biti na aerodromu. Krenula je igra s vremenom. Dva sata nam treba od glavnog kolodvora u Tōkyju, pa još 20-ak minuta do perona za aerodrom, pa 45 minuta do aerodromskog kolodvora, pa do check in-a još 20-ak… i to sve u idealnim uvjetima. Cijeli vagon Japanaca, koji engleski pričaju pomoću Google translatora, znao je naš raspored i navijao da stignemo na let. U akciju se uključio i mladi američki par koji je tražio alternativne pravce i tako smo se moja kći i ja iskrcale dvije stanice ranije, trčale preko kolodvora, zaobilazile redove i pravila i uz moje vikanje “We have a plane to catch” došle do taksija, preko reda upale u njega i uz 160 km/h na aerodrom stigle u 21:00! Kako bi rekla moja kći:  “Ja ne moren verovat da smo se mi vrnule v Rukavac!”.