Irenu Načinović

Sport je oduvijek bio glavna tema u našem domu. Svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu 2002. donijelo je već unaprijed popularnost Hrvatskoj u toj dalekoj zemlji. Tako su nogometni navijači kluba Osaka Cerezo došli na ideju da ugoste jednog mladog, nadarenog nogometaša iz naših krajeva. Izbor je pao na dvanaestogodišnjeg Dina, a igrom sudbine ulogu njegove prve pratiteljice dobila sam ja. Već je prvi dan bio pun dojmova. U Osaki sam prvi put vidjela cestovne petlje zamotane oko visoke stambene zgrade. Toplo i srdačno ugostili su nas Hirohito sa suprugom i njihove dvije kćeri, Sakura i Ai. Svaki dan bio je u znaku nogometa. Išli smo gledati utakmice njihovog kluba, odjeveni u lila kabanice kao svi navijači kluba iz Osake. Kod njih je navijanje obiteljska zabava. Obitelji dolaze na stadion, čak i mala djeca, a poslije utakmice druže se sjedeći na podu u lokalnom kafiću.
Organizirali su nam brojna primanja. U sportskom odjelu desetmilijunskog grada Osake direktor kluba izrazio nam je dobrodošlicu. Svugdje su nas, prvenstveno Dina, obasipali pažnjom i darovima. Svugdje je dočekan kao zvijezda, a ja kao pratiteljica zvijezde. I na cesti su curice od njega tražile autogram. Rekli su nam da je to zbog njegovih plavih očiju. Nije tada bilo puno stranaca ni turista u gradu. No, cure su i mene pitale autogram, iako nemam plave oči. Svidjelo mi se, priznajem. Za sve sam imala spremne poklone u torbi, hrpu naljepnica s imenom i zastavom Hrvatske prema uputama prijatelja iz Hrvatske koji je bio zaslužan da sam uletjela u ovu japansku priču. Dječje veselje koje Japanci iskazuju dobivajući te male poklone nama je neshvatljivo. Ispoklanjala sam stotinu licitarskih srca i nekoliko kutija Bajadera, vrlo cijenjenih u Japanu.
Bili smo na večeri kod Almira Turkovića, tadašnjeg prvotimca i velike zvijezde Osake. Objasnio nam je puno toga što nismo razumjeli, jer iako se trude i uče ga u školi, Japanci zapravo vrlo malo govore engleski. I naš domaćin Hirohito malo je govorio engleski i nije uvijek bilo razumljivo što hoće reći. Tako da nam je komunikacija bila najveći izazov. Samo sam jednom sama išla metroom u grad. Morala sam osjetiti kako je to ne razumjeti ni jednog napisanog slova jer natpisi su samo na japanskom. Na povratku je potrajalo dok nisam naišla na dvije školarke koje su bile spremne pročitati adresu napisanu Hirohitovom rukom i odvele me do pravog ulaza u ogromnom labirintu metrostanice. Nisu govorile engleski, ali su shvatile što mi treba. Kad nismo bili na utakmicama i primanjima, Dino je išao na treninge s juniorima ili smo obilazili grad. Hirohito je uzeo godišnji da bi nam se potpuno posvetio. I njegove kćeri išle su s nama kad nisu bile u školi. Grad je ogroman, vožnje metroom traju dugo. Domaćini su nam velikodušno ustupili svoju spavaću sobu. Spavali smo kao i oni na futonu, a navečer smo svi sjedili u dnevnom boravku na podu oko njihovog tradicionalnog stola s ugrađenim grijanjem i dekicom- kotatsu. Sjedi se tako da su svima noge pokrivene dekom pa se toplina grijalice zadržava ispod deke. To je bilo jedino grijanje u kući u mjesecu studenom. Inače me iznenadila jednostavnost interijera, izostanak bilo kakvog high-techa pa i ormara. Kada nismo jeli u restoranima, spremali su nam doma tradicionalno jelo iz Osake – okonomiyaki, nešto između palačinke i omleta. Na tekuće tijesto naslaže se svašta, ribani kupus, meso ili plodovi mora, komadići sušene ribe i još ponešto, peče se na posebnoj tavi. Naizgled nespojivi sastojci daju neočekivano harmoničan okus. Od svih je jela najneobičniji bio jako fini slatki fažol koji jedu sa sladoledom, kupuje se pripremljen u limenci.
Vrhunac putovanja bio je posjet bajkovitom Kyotu i vožnja vlakom do nekadašnje japanske prijestolnice. I danas mi je toplo oko srca kad se sjetim Kyota. Bezbrojni hramovi u potpunosti očuvani rasuti su po parkovima, tad obojanih jesenskim zlatnim i žarkim bojama. Ispred svakog hrama šetale su brojne gejše iz njihovog poznatog kvarta Gyon, tada još bez turističke selfi opsesije. Kyoto u mom sjećanju ima okus slastice od rižinog brašna – Yatsuhashi. Prodavao se na svakom koraku u lijepim kutijama kao suvenir.