Danilo Prestint

Japan vam je čudna zemlja – zemlja izlazećeg sunca. Bio sam tamo ljeti i to mjesec dana, a stalno je padala kiša! Čudni su ljudi u Japanu. Svi govore da su žuti kao cekin, a oni obični. Malo neobična lica, malo kosih očiju i ništa više – ljudi sa svojim običajima i navikama. Rade kao mravi cijelog dana, a navečer bace Pachinko, nekakvu igru automatima. Kraj njih provode sate i sate i mogu da dobiju – ništa! Pokušao sam i ja, potrošio nešto jena i dobio napad dosaditisa. Sjediš, trpaš nekakve kuglice u automat i zatim povlačiš ručku i ako kuglica upadne tamo gdje treba onda si dobio još kuglica, ako nije upala nastavljaš povlačiti ručku dok imaš kuglica. Druga zanimacija je – opijanje. Ima Japanac svoj snack s pet stolica i zakupi svoju bocu Suntoryja i pije, a Mama San, vlasnica, lijepo kredom na boci napiše ime vlasnika i boca na polici čeka da bude ispijena do kraja. Tu je i obavezna machiko uz koju možete zaplesati, ali i to rade samo stranci i večeri prolaze. Japanci vole pjevati. Pjeva se sve u šesnaest, sve redom tužne pjesme ili se meni takvima čine. Ima u svakome Snacku stereofonija i mikrofon a na trakama snimljena samo muzika pa lijepo uzmeš knjižicu sa stihovima i pjevaj – 100 yena po pjesmi (kurs je plivajući, 1 dollar je oko 220 jena). Nitko ne prekida pjesmu, nitko ne galami dok drugi pjeva – čudni neki ljudi!
Vole Japanci i sport – čudne neke sportove: Baseball, golf… Ne znam da li je bilo svjetsko prvenstvo u baseballu za vrijeme mog boravka, ali na televiziji, jedan je kanal prikazivao samo baseball – dozlaboga dosadnu i nerazumljivu igru. Za doručak baseball, za ručak baseball, za večeru, znate već – baseball.
Znaju Japanci i da viču i da se ljute, iako je poznato da istočnjaci znaju da sakriju emocije, i to baš na već spomenutim utakmicama baseballa. Plače se za izgubljenim poenom, smije, pjeva, neke djevojke plešu uz igralište po uzoru na američko navijanje. Možda se i psuje, ali nisam naučio ni jednu japansku psovku. I to muškarci i žene, mlado i staro. Poznavajući Japance vjerujem, da se klade na pobjednika i zbog toga se i plače i smije, veseli i tuguje, jer su Japanci rođeni kockari. Idete tako ulicom i vidite u izlogu zeleni stol s ruletom i gužvu oko njega. Kocka se na veliko, legalno. Možete zamisliti što se tek događa u ilegalnim kockarnicama. Golf su tek počeli kopirati od Engleza kao što su odavno već kopirali baseball od Amerikanaca jer Japanci su posve neorginalni i sve kopiraju od drugih, čak su i tranzistor kopirali od Amerikanaca iako svi vjeruju da su upravo oni izmislili to malo čudo. No, da se vratimo golfu. Istovaruje tako radnik kamion i počne padati kiša a on lijepo uzme iz kabine palicu za golf i udri po kišnim kapima – kaže da je to najbolji trening.
Pecanje, pak, je poseban slučaj. Pune su obale Japanaca sa štapovima. Između brodova, na rivi, na lukobranu. Uporno love po kiši i po suncu, ali ulova nigdje – jok, nema ribe, valjda se preselila u naše domaće tanjure. Čak su i usred gradova počeli praviti umjetna jezera puno riba gdje se lovi, a ulovljeno se vraća u jezero – gušt je gušt ili su možda te ribe umjetne, ti Japi mogu svašta izmisliti! Bave se i streličarstvom i obaveznim borilačkim sportovima i umalo, zaboravih na Sumo. To su vam oni debeljuce koji se pola sata odmjeravaju i onda tras-trbusi i glave se sudare – pa kom obojci kom opanci pa se poklone jedan drugom i – gotovo.
TV kanala koliko hoćeš! Premalo ima dugmadi na prijemniku da bi mogao sve da naštimaš – svaki grad drugo naštimavanje, i nakon mjesec dana televizor je u „offsideu“. Drugi grad, drugi kanali ali isti programi – ujutro reklame, navečer reklame, sportskih prijenosa ništa, osim već spomenutog baseballa, nema nogometa, nema košarke. Pošto su Japanci ludo zaljubljeni u kocku što je bolje nego ih kljukati tri puta na dan kvizovima. Digneš se ujutro, a na TV kviz. Znaju ovi Japanci sve ili su im pitanja lagana, tko zna, ali nema visokih dobitaka sve neke sitnice. Navečer poslije kviza, film – obično američki, sinkroniziran tako da ne razumiješ ni glasa. Vidio sam John Waynea, odlično govori japanski pa čak i puca na japanskom. Tražio sam japansku bubu, znate onu: !A tsa, sayonara slatki cvijete moj“, ali ništa.
Omladina ili igra baseball ili je nigdje nema. Nema korza da prošetaš, da vidiš i da budeš viđen. Ima Motomachi i Isezakicho, lijepi shopping centri, ulice od pet, šest kilometara dužine, natkrivene s trgovinama svih vrsta robe, s barićima, slastičarnicama kao stvorene za korziranje ali ništa – tu se kupuje i šlus. Na pitanje gdje se skupljaju mladi nisu nam znali odgovoriti: em mi ne znamo japanski, em su oni – Japanci – antitalenti za engleski. Napokon jedne kišne večeri uletimo u „Disco 1000 Queen“, to im dođe kao tisuću kraljica. Padamo odmah na dupe, ulaz 2500 yena (oko 13 dolara, odnosno oko 500 dinara). Oporavljamo se od šoka kad nas trefi šlag: piće i hrana besplatno – pij i jedi koliko možeš, i tako nam je propala prva večer u discu. Ispraznili smo bačvicu whiskyja i gomilu pečenih račića pojeli sa štapićima. Drugu večer – svi nas već znaju i djevojke dolaze same za stol i mole nas za ples (padaju na tipove s bradom, brkovima i pokojim šumarkom na pravom mjestu). Opa, bato! – propade nam pijača za tu večer. A disco? Fenomen – sav u zrcalima, air-condition, ozvučenje odlično, dva ogromna ekrana, nema gužve, a Japanci i Japanke plešu svaki za sebe, nema parova. Lijepo se svrstaju u redove i jen-dva, jen-dva-tri. Monotoniju razbijamo našim domaćim disco-pokretima i odmah nas proglašavaju Travoltama. Vlasnik nas poziva da opet dođemo jer, kaže, malo Evropljana dolazi k njemu, a Jugići dobro plešu (mada ne zna gdje je Jugoslavija, „negdje kod Grčke“!) naročito kad je pijača mukte. Mlade japanske punkerice piju kao smug (ja bih ih prije nazvao šankerice) i puše kao Turčini, fiksaju se skoro javno i bez problema pristaju da vas posjete i da ostanu do drugog dana. Tako smo i mi dali doprinos zbližavanju omladine dviju rasa.
Autobusa ima veoma malo, ali taksija na svakom koraku. Vrlo jeftini pa se isključivo njima vozimo. Početna cijena je 380 yena, ali imaš air-condition i muziku po ukusu. Postoji još i tramvaj, podzemna i nadzemna željeznica te prizemni Shinkansen – super vlak koji juri nedozvoljenim brzinama. U vlakovima nema gužve, jer karta donosi automatsku rezervaciju. Znaš koji vagon, koje sjedalo, znaš sve. Na peronu piše gdje će koji vagon stati i tu čekaš svoj vagon i vlak točno tamo stane i tvoj vagon se poklopi s oznakom na peronu. Uđeš i kondukter te odvede na tvoje mjesto, sjedneš i čekaš da preko zvučnika objave da još ima pet minuta do stanice na kojoj silaziš. Vrlo efikasno i dobro organizirano. Naravno da vlakovi ne kasne. Prepričava se istinita zgoda da je jednom vlak kasnio pet sekundi i da se vlakovođa ubio zbog toga!
Automobila ima, čak i previše, ali Japanci imaju i ceste, i to kakve – podzemne, prizemne, nadzemne i vrlo široke i udobne tako da uopće nema gužve. Svi modeli japanskih automobila sliče nekom evropskom ili američkom modelu (jedino nisam vidio imitaciju fiće). Motorkotača začudo ima malo. Suzuki, Honda, Jamaha – gdje su? Tko zna možda sve izvoze.
Nakon mjesec dana u Japanu znamo o njemu manje nego prije. Znamo da je otočka zemlja, jer je svuda more, do njega sam došao brodom i bio sam samo u lučkim gradovima: Sakata, Wakamatsu, Yokohama, Nagoya, Kobe, Iawata, Moji, Kudamatsu i Kawasaki – grad pobratim naše Rijeke. I otišao sam iz Japana morem, praćen tajfunom koji nosi neko žensko ime. Sayonara.