Branimir Šoić

Ja sam prvi put bio u Japanu 1961. s brodom Velebit, kao kadet. Te njihove luke tad nisu bile osobite i brodovi bi bili vezani na bovama. Tada se u manjim gradovima moglo sresti stare Japance obučene u nošnji, sa sabljama, dok su žene više-manje gotovo svugdje bile u poznatim kimonima. To je pomalo iščezlo.
Kad sam došao kao mladi kadet u Kobe, prvi put sam vidio veliku robnu kuću na 6 katova. Na najvišem katu bio je dječji vrtić gdje su majke mogle ostaviti svoju djecu dok su bile u kupnji. Tu sam prvi put vidio i pokretne stepenice. Ispred svakih stajala je jedna Japanka obučena u kimono i dijelila male darove. Japanci imaju običaj da se duboko naklone svakome koga sretnu. Tako su se i te Japanke klanjale svakome tko je prošao pored njih. Ja sam se vozio stepenicama gore-dolje i stalno prolazio mimo njih i gledao kako mi se klanjaju. Bio sam mlad, mulac.
To je također bilo vrijeme kad su oni na nas „bijelce“ gledali krivim okom zbog svega što su pretrpjeli u ratu, ali to je s vremenom nestalo. Rekli bi da u svakom Japancu čuči jedan mali samuraj, taj bušido, osjećaj za čast, kodeks ponašanja i života. Malo je tko od nas stranaca bio kod njih u njihovom domu. Japanci imaju običaj pozvati vas u restoran, ali privatnost čuvaju. To je nama strancima davalo osjećaj kao da smo „second hand“. Japanci nisu voljeli Amerikance, a klubovi su im bili „only Japanes people“ i u njih ste mogli ući samo ako ste imali nekog Japanca „pokrovitelja“. U tim su klubovima bile one famozne gejše koje su znale svirati i zabavljati goste. Ja sam imao sreću da sam imao tog poslovnog partnera, Japanca koji me vodio po takvim mjestima. Doduše, to se zadržalo da kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Taj moj agent – prijatelj iz Hososhime imao je oca koji je bio za glavu niži od mene, majstor aikida, 9. dan. Ja sam njemu darovao jednog malog budu od slonovače kojeg sam kupio u Indiji, a on bi mene vodio sa sobom da ih gledam kako vježbaju aikido. Govorio bi mi – Vi zapadnjaci ovladat ćete fizičkim vještinama, svojim radom i vježbom savladati tehniku, ali duhovno nikada nećete biti na razini jednog Japanca. Mi vježbamo sa svojim djedovima i nama je samurajski kodeks časti u krvi zapisan.
Shvatio sam da je nama rođenima u Kostreni kodeks časti koji nas tjera navigat na more duboko u krvi zapisan kao i ovim Japancima njihove borilačke vještine.
Dakle, ja sam bio kod tih ljudi kod kuće na ručku. I kako su oni svjesni da mi zapadnjaci nismo vični dugom sjedenju prekriženih nogu na podu, izmislili su jednu malu drvenu stolicu da nam bude lakše. Nas smo dvoje, taj moj agent i ja sjedili za stolom, a njegova supruga nas je posluživala i to prišavši s desne strane. Ona je onda kleknula pored mene, poslužila me, digla se, prišla suprugu s desne strane, ponovno kleknula i njega poslužila. Ona nije sjedila s nama za stolom već se maknula sa strane, spremna da priskoči ako nam treba još štogod poslužiti.
S vremenom naučiš da kad ti daju nešto primaš s dvije ruke, ali i daješ isto tako. Recimo, bila je jedna situacija 1981. kad su se razmjenjivali darovi između predstavnika grada Rijeke i grada Kawasakija kao pobratimljenih gradova. Ja sam trebao predati nekoliko riječkih suvenira prema protokolu. Agent me je postrance zamolio da prihvatim dar predstavnika Kawasakija jer bi za njih bila neizmjerna sramota i uvreda da ne prihvatim dar. Nisam imao ni u primisli da neću prihvatit dar.
Ja sam se trudio da s vremenom naučim stotinjak japanskih riječi da se s njima mogu sporazumijevati u osnovnim terminima i to im je bilo jako drago. Ja još i danas znam brojiti japanski. Iskreno rečeno nisam nikad doživio neugodnost u Japanu. Iako me je mnogo toga čudilo. Sjećam se u Kobeu, Motomachi, izađeš iz bara na ulicu, pored kuće je kanal za otpadne vode i Japanac se bez problema pomokri iza ugla u taj kanal, a u kućama im je sve savršeno čisto. Jednom sam vidio, baš u Motomachiu jednog siromaha u dronjcima koji je prosio i dao mu nešto novčića. Moj agent mi je objasnio da to nije pravi siromah nego redovnik koji je uzeo zavjet siromaštva na određeno vrijeme. Krajem 1960-ih vidio sam i one famozne pomoćnike na željezničkim stanicama koji guraju ljude u vlakove da ih više stane unutra.
U to vrijeme komunikacija s našima doma bila je telefonski iz Jugolinijinog predstavništva. Ja bih tamo stizao oko pet popodne zbog vremenske razlike. Njima je službeno radno vrijeme bilo od 8 do 12 i od 13 do 17, znači sat vremena pauze. Za vrijeme te pauze oni jedu, rade gimnastiku, malo šeću. U 17 sati u agenciji još uvijek svi rade punom parom, tek negdje oko 17.15, 17.30 prve tipkačice sramežljivo pospremaju svoje pisaće strojeve i gleda se koja će prva krenuti van. Najprije odlaze oni najniže rangirani. A ovaj moj agent, on je negdje od sredine prema gore. Ja sam već bio posve nervozan kad je prošlo 18 sati i tad se on tek pokrenuo, dok neki drugi još ostaju na poslu. Najprije idemo u Pachinko gdje se on kocka onim spravama s kuglicama. Ubaci nešto novčića unutra i udara u kuglice. Nakon toga idemo još u bar. On dolazi kući oko 20. Ja se brinem što će mu cura s kojom živi reći, a on će meni – Da se pojavim ranije, mislila bi da sam dobio otkaz. On je živio s curom i odgađali su vjenčanje jer je ona radila. U trenutku kad se vjenčaju, ona gubi posao i mora ostati kući kao domaćica. To je bilo 1970-ih.
A nije bilo jednostavno ploviti unutarnjim Japanskim morem. Jednom ja dolazim u luku Nagoja. Uski prolaz u kojem je masa ribarskih brodica iako sam krenuo već u 6 ujutro samo da ih izbjegnem. Jedva sam izbjegao sudare. Stignem u luku i napišem protestno pismo. Međutim, dobio sam takvo „pranje“ jer ribarski lobi je izuzetno jak i nema te sile koja bi im zabranila ploviti po njihovim uzancama. Tako da smo mi velikim brodovima morali zaobilaziti ribarske brodice i znojiti se od muke jer nedajtibože da nekoga udariš.
Ja sam zadnji put bio u Japanu već pred sami raspad Croatialine kao nasljednice Jugolinije, 1996. S brodom Opatija. Jugolinija je slovila kao poznata svjetska kompanija i mi smo bili tretirani s respektom u japanskim lukama pa čak smo imali i neke privilegije. Recimo u vrijeme sezone tajfuna, oni moraju istjerati sve brodove iz luke da se sidre u dubokom moru, a kad prođe tajfun, vraćaju brodove i tad vidiš koliko te respektiraju. Jugolinijini brodovi su uvijek vraćani među prvima jer su nas poštovali kao starog, dobrog klijenta. Nije bilo dana da neki od naših brodova nije bio u Japanu.