A. Vela

U Japanu na svakom koraku možeš očekivati nešto neobično, nešto što u drugim krajevima svijeta malo poznaju ili im je to potpuno strano. Očekujući krasno proljetno vrijeme i toplo ljeto nailaziš na tmurne oblake koji nemilosrdno sipaju svoj sadržaj a jugozapadni vjetar stvara onu tužnu atmosferu punu vlage i magle. To je sasvim suprotno našem vremenu za to godišnje doba. Međutim koliko je to nepovoljno za navigaciju, toliko je korisno za ove krajeve. Ljudi su sretni da im kiša čim više pada, jer kiša i vlaga donose plodnu godinu a time i život. Svakako, ti nepovoljni atmosferski uvjeti pogađaju najviše nas pomorce pa smo zbog toga često oslonjeni na elektronska pomagala. U kontaktu s tom zemljom preko radiogonimetra nalazimo da i tu Japanci imaju svojih specifičnosti, jer signali su im različiti nego u drugim zemljama. Promet u priobalnom pojasu i u lukama veoma je živ. Sigurno imaju najviše malih drvenih i željeznih brodova obalne plovidbe u svijetu. Prvi su pred više godina uveli plovne linije za prilaz većim lukama i uspjeli na taj način zavesti red, disciplinu na najfrekventinijim područjima. To u mnogome olakšava da se plovi sigurnije i pouzdanije. Već u prvim kontaktima s lučkim organima primjećuje se zatvorenost, koja se ogleda prije svega u lošem poznavanju stranih jezika te sumnjičavosti i strahu prema svakom strancu. Teško se je sporazumijevati, ali kako odlično poznaju svoj posao, to se te administrativne formalnosti brzo obave i bez ikakovih komplikacija. Piloti su im mahom stariji ljudi i imponiraju svojim držanjem i stručnošću. Japanski su tegljači pojam za sebe. U svojim naoko nezgrapnim utrobama, sadrže snagu i pokretljivost, izbalansiranu do savršenosti. Praktički čine što zamisle i od velike su pomoći kod manevriranja. Mnogi se pitaju, kako je moguće da ta otočna zemlja, prenapučena i siromašna, koja oskudijeva u svim mineralnim i prirodnim bogatstvima, dostigne proizvodnju, da čine privredno „čudo“ Dalekog istoka. Posmatrajući i prateći njihov rad, brzo se dolazi do zaključka, da ta neiscrpna snaga i prosperitet izlazi iz njihova specifičnog sistema rada, baziranog na odličnoj organizaciji. Tu se tačno zna što tko radi i tko koga treba da sluša. Svaki posao je unaprijed pripremljen, nema improvizacija i brzopletih odluka. Zato svakome od nas je pomalo čudno i iznenađujuće da plan tereta za ukrcaj za sve japanske luke treba sastaviti odmah po dolasku, a da još ni jedno koleto nisi iskrcao. Međutim, trebam istaći još jednu činjenicu da tokovi koji su zahvatili manje-više sve luke svijeta, nisu mimoišli ni japanske luke. (…)
Kako mi pomorci ustvari projurimo kroz japanske luke te nemamo vremena ni prilike da bolje upoznamo tu zemlju, punu kontrasta i historijskih znamenitosti. Još više nam je nedostupno da se upoznamo s osebujnim običajima i mentalitetom tih tihih i marljivih ljudi. Ipak nam se pruži po koja prilika, da vidimo i nešto iz njihovog unutarnjeg života a to možemo vidjeti u velikim robnim kućama, gdje gejše uče prisutne, kako se poslužuje čaj i kako se obavlja taj ustvari njihov, ritual. Gejše svojim živopisnim nošnjama i ponašanjem zadivljuju. Jedino je šteta što ni jedne jedine riječi ne razumijem, da bi makar i mogao naslutiti što govore i o čemu: da li o jednom komadiću kolača, koji treba štapićima presjeći i po njihovom uputstvu pojesti, ili o pripremanju čaja bez šećera, ili pak o tome kako se pristupa stolu i načinu kako treba sjesti na nisku prostirku i prekrižiti noge. Gledao sam i posmatrao kako to svi ozbiljno rade a da nitko ni slova ne izusti. Kada jedni završe drugi sjedaju i tako se to stalno ponavlja. Tada se čuju lagani udari drvenih nanula i piskutavi govor posjetilaca koje se zatim razmilje oko tezgi napunjenih svakojakom robom.
Za drugi običaj koji sam posmatrao, imao sam sreću da saznam koje je posvećen i koja mu je namjena. Sasvim sam se slučajno našao u našoj agenciji u Moji upravo pred početak jednog obreda, koji je za naše pojmove sasvim stran i čudan. Religiozni obred posvećen sigurnosti i čuvanju zaposlenih od ozljeda i nesreća na poslu. Rečeno mi je da se to ponavlja svakoga prvog u mjesecu u prijepodnevnim satima. Obred obavlja budistički svećenik obučen u dugu togu živih boja, na glavi ima crni mrežasti pokrivač u obliku mitre. Kada započne ceremonija, svi se poredaju ispred stolova hijerarhiskim redom i stoje cijelo vrijeme na nogama. Za tu priliku priprema se velika flaša sakija (jap. rakija) koja stoji na stolu, zatim male svjećice koje stoje na jednoj polici na zidu, nekoliko grančica ukrašenih papirom sličnih našoj lovoriki, te jedan svežanj dugih isjeckanih papira na polici i naravno svećenikova palica slična veslu. S tim se alatom služi prilikom obreda, koristeći sada jedno sada drugo, mašući prema svjećicama i obraćajući se službenicima uobičajenim molitvama. Pri kraju izvuče jedan dugi smotak papira zavijen u rolu, sličan srednjovjekovnim vladarskim pergamenima, te počne čitati. Na kraju udari dlanom o dlan okrenut prema gorućim svjećicama, očekujući da trepnu i na taj način potvrde njegovo izlaganje. To se ponavlja nekoliko puta, jer su to činili šefovi agencije jedan za drugim i primali grančice, koje bi zatim odlagali na policu. Završavajući svećenik se obratio svima i duboko se naklonio, na što smo mu svi otpozdravili. Zatim je izašao i ukrcao se u luksuznu limuzinu koja ga je čekala pred vratima. Vjerovao sam da ćemo sada sjesti za stol gdje je stajala ona velika flaša sa rakijom, ali nitko se nije približio tom stolu i ostala je otvorena i nedirnuta.
Kako sam dobro čuo ime agencije a čuo sam i ime našeg broda, upitao sam, da li je tačno da je spomenut naš brod, odgovorili su mi da sam dobro čuo, da nam je zaželio sretan put i mirno more. „No tyfoon this voyage“. Ja sam im se zahvalio i malo zatim uputio prema brodu. Slijedećeg jutra isplovili smo za Hong Kong. Na rastanku su nas svojim reskim sirenama pozdravili remorkeri znajući da napuštamo Japan, želeći nam na taj način zahvaliti na našem boravku u njihovoj zemlji – zaželivši nam sretan put i ponovno povratak u tu udaljenu i nama još uvijek premalo poznatu zemlju.