Arijana Belina Livić

Prijatelji su radili na jednom projektu i živjeli u Japanu. Iskoristila sam priliku i otišla vidjeti Japan. Plan je bio ostati dva tjedna, ali uletjela sam u doba lockdowna i ostala pet tjedana. Sam lockdown se kod njih nije osjetio sve do zadnjeg tjedna kada je bilo malo ljudi na ulici. Prijatelji su živjeli u Yokohami, u malom stanu od 37 m2 u kojem je sve bilo baš onako kako treba, a dnevni boravak u kojem sam ja spavala mogao se preko noći zatvoriti i imati funkciju samostalne sobe. Bila sam u nekoliko navrata na jednodnevnom izletu u Tokyo. Proveli smo vikend u Kyotu. Nekoliko puta bili smo u Kamakuri na samoj obali mora i jednoj od njihovih surf destinacija – Enoshimi. Bila sam i u Osaki. Nisam nikad prije bila u tako velikim gradovima. Tokyo me oduševio zato što je velegrad divne i raznolike arhitekture. Mnoštvo ljudi. Raznolika ponuda. Blještavilo noću. Osjećaj raskoši. Ljudi su jako ljubazni. Ne priča se o tome, ali rekla bih da gotovo svaka četvrta žena na ulici vuče nogu za sobom šepajući. I muškarci i žene nose cipele i do dva broja veće. Mnoga "fensi" mjesta (restorani, barovi) smještena su na višim katovima nebodera. Sve one svjetleće "reklame" na zgradama zapravo su putokazi i označavaju što se nalazi na kojem katu. Često se spominju njihovi toaleti i stvarno su tehnološki iznad svega što se u Europi može vidjeti, do te mjere da u jednom toaletu na plaži nisam znala kako pustiti vodu. Vrlo neugodno jer ispred vrata stoji nekoliko djevojaka koje čekaju red. Zanimljivo je da njihove trešnje nemaju plod, samo cvijet – sakuru. Uzduž rijeke posađeno je nebrojeno puno stabala i u doba Sakure latice padaju u rijeku što je jako romantično. Neobično je to što oni umjesto reklamnih letaka u sandučiću ili u holu zgrade ostavljaju magnete za frižider kao reklamni flyer sa svim podacima djelatnosti kojom se bave. Jako je malo "nejapanaca" i mi kao Europljani jako stršimo. Pored nas pet nejapanaca u tih pet tjedana vidjela sam samo još jedno društvo od njih sedam koji nisu bili kosooki, iako kažu da je Yokohama grad s najviše stranaca. Voze jako male aute, izgledaju kao dječji. Parkirališta ispred kuća su na kat. Sve je prilagođeno iskoristivosti prostora. Doživjela sam manji potres. U stanu je sve „zavezano“ kako se ne bi prevrnulo u toj situaciji. Najviše me se dojmila mirnoća kod ljudi i osjećaj sigurnosti. Zanimljivo mi je što bez obzira na mnogoljudnost postoje lokali koji primaju manji broj ljudi. Funkcioniraju kao mali obiteljski restorani duž cijele ulice. Sami rade svoje domaće pivo. Prisutan je osjećaj intimnosti. Oni ne viču dok pričaju. Poštovanje ljudi oko sebe je izrazito prisutno. Ja nisam ljubitelj ribe i sushija, obožavam meso, a u Japanu nisam okusila loše meso neovisno o tome jesmo li bili u kvartovskom snack baru ili u nekom poznatijem restoranu. Čisto je svugdje i uredno. Moja prijateljica kod koje sam bila smatra da oni nisu čisti, ali su zbog nedostatka prostora izuzetno uredni što ostavlja dojam čistoće. Doživjela sam jedan neobičan susret u Yokohami. Gledam u jedno drvo i prilazi mi stariji muškarac i govori na japanskom kako to nije sakura (trešnjin cvat). Ja mu odgovaram da znam. On me pita otkud sam, kažem Hrvatska, a on odmah izgovori: Luka Modrić. Zanimljivo je što sam ja pričala engleski, a on japanski i u potpunosti smo se razumjeli.