U istočnom dijelu perivoja nekadašnje Guvernerove palače, iznad oranžerija u kojem su se zimi čuvali grmovi agruma koji su svoj citrusni miris širili i izvan oranžerija, mađarski arhitekt Alajos Hauszmann osmislio je vrtni paviljon. U njemu su, obasjanom popodnevnim suncem, vrijeme provodile guvernerova supruga i njezine gošće. U raskošnim haljinama, uz ukusne kolačiće i mala peciva s maslacem iz finih porculanskih šalica pile su čaj… I razgovarale… Nije teško zamisliti ta ženska druženja – uvijek ista, a opet tako različita…
No vremena se mijenjaju. Od guvernerove rezidencije, arhitektonskog dragulja koji i danas markira urbanu vizuru našega grada i snagom svojega arhitektonskog izričaja progovara o vremenu najvećega gospodarskog, urbanog, urbanističkog, kulturnog napretka Rijeke, do muzeja – mjesta na kojem se snažnije no u ijednom gradskom prostoru isprepleću prošlost, sadašnjost i budućnost, prošlo je više od stotinu godina. U palači u kojoj svakodnevno iščitavamo poruke graditelja ispisane u svakom minuciozno razrađenom detalju njezina interijera i eksterijera – poruke što su ih i ne znajući ostavljali stanari u tragovima življenja u njoj ili pak slučajni ili namjerni prolaznici kroz palaču – više nema guvernera. Nema ni raskošnih prijama u Bijelom salonu, nema ni svečanih večera što ih je za odabrano društvo pripremala kuharica Martha. U jednoj od najljepših riječkih palača danas je Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, jedna od najznačajnijih i najprepoznatljivijih ustanova u kulturi ne samo u gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.
Muzej je prepoznatljiv po svojem bogatu fundusu i smještaju u velebnu neorenesansnom zdanju velikana mađarskoga graditeljstva Alajosa Hauszmanna, ali i po izložbenoj, izdavačkoj i edukativnoj djelatnosti koja iz godine u godinu okuplja sve veći broj onih koji u programima muzeja nalaze djeliće vlastite prošlosti i povijesti, one korijene koji čovjeka zauvijek vežu uz prostor predaka, djetinjstva i odrastanja.
Posvećujući veliku pozornost djeci, osobito onoj predškolskoga i osnovnoškolskoga uzrasta koja se ponekad upravo u muzeju prvi put susreću s temama baštine, s muzejom, prostorom drugačijim od onog u kojem se obično kreću, sa svojom i prošlošću njihovih roditelja, baka i djedova – nekadašnji vrtni paviljon osmišljen je kao prostor namijenjen najmlađima. I ne možete pogriješiti jer sve u tom prostoru poziva na igru. I boje i instalacije od papira koje su izradili mladi umjetnici Ivana Postić i Matej Vočanec i materijal od kojega nastaju čuda na maštovitim radionicama, na kojima se – uz igru – rade prvi koraci u bogat i čaroban svijet baštine.
Tko zna što bi pomislila elegantna i ozbiljna guvernerova supruga kad bi danas zavirila u svoj nekadašnji vrtni paviljon, malu oazu ženskih druženja koja – možemo u to biti gotovo posve sigurni – krije mnoge male i pokoju veću tajnu… Tko zna što bi pomislila kad bi umjesto nježnih cvjetnih mirisa parfema ili neodoljiva mirisa netom pečenih malih peciva na kojima se topio maslac osjetila miris boje i laka, a umjesto tihe glazbe koja dopire s fonografa bučan smijeh djece! Mi vjerujemo da bi joj osmijeh obasjao lice i da bi s odobravanjem prihvatila ovu prenamjenu svojega omiljenog prostora u Palači.
I tako je od krinolina i prigušena razgovora do bučna, šarena i razigrana prostora u kojem djeca vode glavnu riječ prošlo više od jednog stoljeća. Oranžerija više nema, a vrtni paviljon… pa to uopće više i nije vrtni paviljon… To je danas Čudotvornica… – muzejska radionica i igraonica.
A u njoj, baš kako i treba biti, nastaju čuda potaknuta maštom, igrom i kreativnošću djece koja ovdje uče, igraju se, stječu nova prijateljstva. I zato, ako još niste, zavirite i vi s nama u Čudotvornicu, na mjesto u kojem se isprepleću igra, mašta i zbilja i gdje su svi dobre volje…
