Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

O palači

Zgrada u kojoj Muzej djeluje od 1948., bivša Guvernerova palača, historicističko je zdanje i kao zaštićeni spomenik upisana je u Registar nepokretnih spomenika kulture RH te ima svojstvo kulturnog dobra. Palača je građena po uzoru na talijansku renesansu, kao skladna dvokatnica sa svih četiriju strana slobodno okružena prostorom.
Projektiranje Palače i nadzor gradnje mađarska vlada je povjerila profesoru Alajosu Hauszmannu, a gradnja je trajala od 1893. do 1896. godine. Koristeći jedinstvenu lokaciju, autor je za stil odabrao visoku renesansu (…) te tako ostvario najkvalitetniju državnu građevinu u Rijeci. Postavljena na uzvisini, s pročeljem obloženim blještećim bijelim kamenom, okrenuta prema luci, Guvernerova palača dobiva privlačnu moć na blistavu mediteransku suncu (Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Rijeka).
Nakon niza pregovora i utvrđivanja gradnje odlučeno je da u Palači budu samo reprezentativni prostori i stan guvernera, a da službeni prostori i nadalje budu u zgradi Pošte na Korzu. Radove su izvodili građevinsko poduzeće Burger & Conighi za iskop, građevinske i klesarske radove, Antonio Busetti za radove bušenja, Antal Szabo za izradu arhitektonsko-dekorativnih elemenata te ljevaonica Schlick za radove sa željezom. Palača je smještena u gornjem dijelu grada, u neposrednoj blizini riječkog parka i ljetovališta nadvojvode Josipa, na području vinograda obitelji Peršić kod trga Stajo. Ujedno je za nesmeteno odvijanje kolnog prometa i organizaciju trga ispred Palače otkupljeno i susjedno zemljište Durbešić. Na središnjem dijelu vrta veličine 12000 m² sagrađena je Palača, a njezin je prostor zbog strmine terena terasasto riješen. Nagib je zemljišta zahtijevao izgradnju povišene terase i smještaj palače tako da južna strana – glavno pročelje ima visinu dvaju, a sjeverna jednoga kata. Visina je terase određena potrebom da se na nju izlazi iz prostorija na prvom katu, a njezin je potporni zid iskorišten za bočno dodana arkadna krila koja su bila ostakljena i služila kao oranžerija i topla veza s vrtnim paviljonom na istočnom kraju te zgradom kolnice, štale i smještaja za poslugu na sjeverozapadnom uglu parcele.
U kuhinjskoj se zgradi (srušena 1971. godine prilikom gradnje Muzeja revolucije, danas Muzeja grada Rijeke), , oko zasebnog dvorišta, grupiraju sljedeći prostori: u prizemlju štala za osam konja, kolnica, alatnica i stan štalskog osoblja, a na prvom katu stan za kuhara, kuhinja, smočnica, praonica i soba za služinčad.
Ulazom se na središnjem dijelu Palače ispod natkrivenog trijema za pristup kočija dolazi u vestibul poduprt dvama stupovima čiji je svod elegantno ukrašen štukaturama te do glavnog stubišta. Prizemlje je osim za vestibul i glavno stubište iskorišteno za stanove posluge, portira, ložača, radionice i garderobu. Budući da stvarnog podrumskog prostora nije bilo, dio je prizemlja koji ulazi ispod terase korišten kao podrum i kotlovnica.
Monumentalno glavno stubište koje se, polazeći od širine vestibula, razdvaja u dva simetrična krila ukrašavaju balustri, konzole, vaze, zidne površine obložene umjetnim mramorom te dvije ljupke brončane figure. Strme mramorne stepenice vode na prvi kat s reprezentativnim salonima i dvoranama. Na prvom se katu najprije ulazi u atrij s prirodnom stropnom rasvjetom, prostor koji već svojom veličinom djeluje impozantno. Njegova je osnovna površina 300 m² i proteže se u visini dvaju katova. Atrij se u osnovi proširuje jer se na njega vežu lože iznad kojih su balkoni okruženi balustradama koje nosi osam pari stupova. Zidnu plohu ispod balkona raščlanjuju pilastri. Oblaganje je stupova u vestibulu i atriju, pilastara, zidnih površina oko glavnog stubišta i vijenca u atriju žućkastom žbukom visoka sjaja koja daje privid mramora izvršio poduzetnik Lajos Cima, a sve to s namjerom da se promatrač impresionira bogatstvom i sjajem. Svečanom izgledu atrija doprinose i štukature koje je izradio kipar Antal Szabo. Atrij je, kao i vestibul, popločen običnim granitnim teracom. Ljevaonica i tvornica strojeva Schlick izvela je željeznu krovnu konstrukciju dok je za postavljanje stakla na svjetlarniku bio zadužen  Jakob Weiss. Oko atrija raspoređene su dvorane i saloni. Ljepotom se ističe plesna dvorana dobrih akustičkih svojstava (1), površine 180 m² u visini dvaju katova, a oblikovanju je njezina interijera posvećena posebna pozornost. Zidovi su u visini od 3,60 m obloženi polikromiranom mramornom oplatom koja formira pravokutna polja. Mramorne su oplate naručene kod poduzetnika Paola Triscornije, vlasnika kamenoloma u Carrari. Kod istog poduzetnika naručena je izrada i dostava kamina. Iznad mramornih su oplata izloženi portreti riječkih guvernera u stucco okvirima koje je izradio Antal Szabo (danas zrcala). Bogata svodna štukatura – kartuše, rokaji, akantus, maske, stilizirani ornament – djelo je kipara Antala Szaba, dok su autori visećih i zidnih lustera Mör Wisinger, Laszlo Szapary i T.H. Schiffer. S jedne se strane plesne dvorane nalazi predvorje (19), a s druge čekaonica (2) koja vodi u sobu za prijam (3) i radnu sobu guvernera (4). Središnji dio glavnog pročelja Palače zauzima prijamna dvorana (6,7,9). Do prijamne je dvorane budoar (10), a iz budoara se ulazi u kutnu sobu ili ženski mali salon (11). Do ženskog je salona blagovaonica (12) u drvenoj oplati koju je izveo Rezso Müller, izvođač stolarskih radova na Palači. Na prostor se blagovaonice nadovezuje soba za serviranje (13). Na prvom su katu smještene i sobe za otmjene goste.
Drugi kat, do kojeg vodi posebno stubište, zaprema guvernerov stan, dječje sobe i sobe za odgojiteljice, garderobe te radne prostorije posluge (Marica Balabanić Fačini, Svjedočanstva jednog zdanja, Rijeka 1996.).