Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Etnografski odjel

Kulturni je ambijent sukus izrijeka i opisa etnosa (naroda, puka) ili nekog njegova dijela (teritorijalne, dobne, profesionalno-interesne zajednice). Otuda je on i pregnantan sadržaj etnologije i antropologije koja, kao nulto ishodište svog interesa, intimnije od drugih humanističkih disciplina, fokusira čovjeka. Bogatstvo kulturološke različitosti na prostoru Primorsko-goranske županije – koja obuhvaća Hrvatsko primorje s pripadajućim otocima te Gorski kotar – živ je mozaik oprečnih, nekompatibilnih kulturoloških elemenata, neočekivano raznorodnih na relativno malenu prostoru. Etnografska je slika šarolika, svagdanom i blagdanom, u ruralnom i urbanom prostoru predmetnog (materijalnog) i virtualnog (duhovnog i društvenog) svjetonazora, u ritmu svakodnevlja i onih iznimnih, blagdanskih dana, što su poput naglasaka na limesima i prekretnicama godišnjeg i životnog ciklusa koji mu daju smisao. Možda nigdje drugdje na hrvatskom tlu ne egzistira takav samosvojan kontrast i sraz, nemirna i nepomirljiva razdjelnica konfiguracije, klime, tala, pojava, materijala, misli, a što rezultira mnoštvom oblika, načina, tumačenja i posebnom filozofijom opstanka. Taj prostor, bez obzira na prirodne i administrativne podjele, oduvijek i zauvijek živi u dodiru, spojen u simbiozu.
Etnografski predmeti pohranjeni u zbirkama Muzeja i neopipljiva riznica duha naroda dio su kolektivne memorije što transparentno sugerira trodimenzionalan obrazac življenja. U konačnici, zaključak je svojevrstan unikum – fenomen prostora i ljudi.
Etnografski je odjel formiran 1956. godine (Anketni list za Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Arhiva muzeja)  radi sakupljanja i tumačenja građe etnološkog karaktera i sadržaja, a koja obuhvaća prostor Hrvatskog primorja s pripadajućim otocima (Krk, Cres, Unije, Susak, Ilovik, Rab) i Gorski kotar. Osnovu fundusa čine predmeti darovani Gradskom muzeju Sušak, kasnijem Muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. Sastoji se od nekoliko zbirki predmeta materijalne kulture rekognoscirane na ovim prostorima, što je samo dio njezine faktičnosti, odnosno duhovne, koja u užem smislu uključuje vjerovanje i praznovjerje, te socijalne kulture, koju čine društveni odnosi. Fundus je zamišljen kao skup zbirki u razvoju, a po potrebi popunjava se i nastajanjem nekih novih. Većina je predmeta odraz posebnosti ove regije. Vremenski se smještaju u razdoblje od 18. do 20 stoljeća.
U popisu se inventara Gradskog muzeja Sušak iz 1937. godine nalazi narodno odijelo iz Dubašnice i žensko narodno odijelo (Anketni list za Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Arhiva muzeja).
Zatim se 1945. među predmetima iz obitelji Müller spominju još dvije narodne nošnje (Anketni list za Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Arhiva muzeja).
Nije slučajno da su prvi muzejski predmeti upravo narodne nošnje. Naime nošnje su dugo predstavljale najreprezentativniji dio narodne djelatnosti i umijeća i kao takve su zaslužile istaknuto mjesto u etnološkim prezentacijama. U novije se vrijeme  takvo poimanje korjenito promijenilo.
U prizemlju su Muzeja Hrvatskog primorja na Trsatu, pored arheološke i numizmatičke zbirke, dvije prostorije ispunjene etnografskim materijalom, među kojima su zastupane krčke i istarske narodne nošnje, kao i tipična istarska kuhinja iz XVIII. vijeka (Anketni list za Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Arhiva muzeja).
Darovnice spominju desetak donatora s pripadajućim popisima darovanih predmeta. Navodimo neke od njih: Zora Stipanović (Kostrena 1945.), Marija Pezelj (Urinj 1946.), Olga Manasteriotti (Urinj 1946.), Valerija Medanić (Rijeka 1947.), Milka Martelanc (Volosko, Opatija 1948.), Marija Matković (Karlobag 1949.), dr. Ante Kamenarović (predmeti iz kuće Peršić, Lovran 1952.) i dr. Od tada do danas dugačak je popis darivatelja.
U inventarne je knjige Narodnog muzeja uvedeno te u njima opisano sedamsto i osam etnografskih predmeta. Paralelno s darivanjem predmeta usvajaju se metode terenskog rada i sustavna prikupljanja muzejske građe.
Godine 1967. zaposlen je etnolog Željko Barbalić. On je, kao odjelni etnolog, autor stalnoga etnografskog postava koji je otvoren 21. ožujka 1988. godine. Tim se postavom provlači temeljna ideja o radu kao ljudskoj egzistenciji. Tematske cjeline su ove: ratarstvo, stočarstvo kao primarne djelatnosti, zatim vrste transporta i načini prenošenja, slijede ribarstvo, maslinarstvo, vinogradarstvo kao karakteristične privredne djelatnosti sredozemnog pojasa, zatim, u sklopu cjeline rukotvorstvo i obrti, pletarstvo, bačvarstvo, dubljenje i obrada drva, kotlarstvo, lončarstvo i izrada tkanina, u cjelini kuća i okućnica, tipologija kuća i gospodarskih zgrada, arhitekturni elementi i materijali, pokućstvo, stilizirano ognjišće kao kulisa, sa svim predmetima koji su se na njemu i oko njega koristili. Postav završava narodnim nošnjama. Predmeti su postavljeni u prostor bez muzejskih vitrina (osim nošnji) i legendi, uz prateće fotografije koje prikazuju njihovu svakodnevnu upotrebu. Predmeti potječu s područja otoka (Krk, Cres, Susak, Rab, Pag), Vinodolske doline sa zaleđem, prigrada Rijeke, Kastavštine, Grobinšćine, Gorskoga kotara, te rubnih dijelove Like i Slovenije. Tako zamišljen i osmišljen postav uklanja sve barijere između gledatelja i predmeta, da bi se predmet demistificirao (Povodom 25. obljetnice Muzeja, 1986., Arhiva Muzeja).
Etnografski odjel ima šest zbirki predmeta: zbirke keramike, tekstila, drva i metala, kamena, Zbirku Varia te u Dobrinju Etnografsku zbirku otoka Krka. U četiri su zbirke predmeti uključeni s obzirom na materijal od kojeg su izrađeni, jedna obuhvaća razne predmete napravljene od više različitih materijala od kojih ni jedan nije dominantan u odnosu na funkciju samog predmeta, a jedna je zbirka dislocirana.