Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

120 godina – Zdjela

Zdjela
Murano
18. stoljeće
žućkasto staklo, staklena pasta
(crna, crvena, bijela), zlatni prah
15,3 × 33 cm, obod 17,9 × 22,5 cm,
Ø trbuha 21,5 cm
PPMHP KPO-ZUO 770

Jedno od najznačajnijih središta proizvodnje stakla otočić je Murano s tradicijom proizvodnje koja seže u 1291. godinu, kada su se sve radionice s venecijanske lagune zbog opasnosti od izbijanja požara preselile na taj otok. Ubrzo je ceh staklara stekao ugled najcjenjenijih građana na otoku. O njihovu statusu govore i privilegije koje su do 14. stoljeća bile rezervirane samo za plemstvo: mogli su nositi mač, imali su imunitet od kaznenih progona, njihove kćeri mogle su se udavati u najbolje plemićke kuće, ali s druge strane pripadnici ceha nisu smjeli napuštati Veneciju. Na taj je način Mletačka Republika željela zaštititi tajnu proizvodnje stakla kao izuzetno skupe i cijenjene robe. Ipak, s vremenom su mnogi staklari iz Murana, uz cijenu gubitka života i imovine, otišli iz Murana u duge gradove po Italiji, pa naposljetku i u druge zemlje. Mnogi europski vladari osnivali su staklane te dovodili venecijanske majstore da im izrađuju staklo a la façon de Venise i da podučavaju domaće majstore. U početku te su manufakture oponašale mletačke uzore, ali su postupno razvili svoje proizvode “na način Venecije”, koje je ponekad teško razlikovati od pravog muranskog stakla.
U muranskim su se radionicama, koje su naraštajima vodile pojedine porodice, njegovale nenadmašne tehnike puhanja, te su nastajali proizvodi elegantnih i rafiniranih oblika i blistavih boja. Staklari iz Murana držali su monopol na proizvodnju kvalitetnih staklarskih proizvoda čak nekoliko stoljeća, jer se jedino u Muranu proizvodilo kristalno staklo, koje je još oko 1450. godine proizvodio majstor Angelo Barovier, kao i mnogi drugi staklarski proizvodi: emajlirano staklo (smalto), staklo sa zlatnim nitima (aventurin), višebojno staklo (millefiori), mliječno staklo (lattimo) te brojne imitacije dragog kamenja napravljena od stakla. Venecijansko je staklo zahvaljujući svom sastavu, u čijoj je osnovi bila soda, bilo “meko” staklo, te je kao takvo bilo idealno za izvijene forme omiljene u razdoblju baroka. Nadmoć venecijanskih radionica traje cijelo 15, 16. i 17. stoljeće, a u 18. stoljeću počinje lagana dekadencija, izazvana promjenom potrošačkog ukusa, koji se tada više okreće češkom i srednjoeuropskom staklu.