Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

120 godina – Riječki torpedo

Cijev za lansiranje torpeda
Silurificio Whitehead di Fiume S. A.
Rijeka
3. desetljeće 20. stoljeća
željezo, čelik, mjed, bakar, strojna
izrada
156 × 716 cm
PPMHP KPO-ZO 22249

Najznačajniji dio građe pohranjene u Tehničkoj zbirci Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka predstavlja grupa predmeta pristiglih u muzej 1969. godine iz riječke tvornice Torpedo. Više od stotinu predmeta, koji su nekad bili dio takozvanog tvorničkog muzeja (Museo del Silurificio Whitehead), danas prikazuju razvoj proizvodnje torpeda u Rijeci od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, ali i visoku razinu kvalitete proizvoda tvornice Torpedo. Među sačuvanim proizvodima tvornice Torpedo – poput, primjerice, torpednih motora pogonjenih na paru, prototipa žiroskopskog motora, torpednih propelera, upaljača za bojeve glave, razgrijača torpednih motora, upaljača bojeve glave, žiroskopskih smjernih ravnača i dubinskih sprava – izdvaja se i lansirna cijev za torpeda, koja se nalazila na lansirnoj stanici u riječkoj tvornici. To je posljednja cijev na parni pogon korištena na lansirnoj stanici. Danas je djelomično restaurirana i izložena u parku muzeja.
Ispitna torpedna cijev tvornice Silurificio Whitehead di Fiume S.A. za ispaljivanje torpeda kalibra 451 mm sastavljena je od nekoliko različitih cijevi koje su, prema otisnutim oznakama na određenim dijelovima, proizvedene u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada je tvornica bila u talijanskom vlasništvu. Sastoji se od cijevi za ispaljivanje torpeda montirane od triju dijelova: glavne (stražnje) cijevi, središnje cijevi te prednjeg krilnog nastavka. Na stražnjem dijelu cijevi vrata su za ubacivanje torpeda s nepotpuno sačuvanim priključcima na pneumatske pumpe. Iznad priključaka nalazi se nepotpun mehanizam za ispaljivanje s djelomično očuvanim okidačem. S bočnih se strana nalaze spremnici za stlačeni zrak, a na lijevom je spremniku priključak s ventilom i cijev koja povezuje spremnik s mehanizmom za ispaljivanje. Cijela je konstrukcija vezana polukružnim nosačem u podnožju, na čijoj se prednjoj i stražnjoj strani nalaze kotači za okretanje cijevi po horizontali. Ispod nosača rotacijsko je podnožje, kojim se zakretalo cijev u stranu pod kutom od maksimalno 60 stupnjeva. Naknadno je prilikom restauratorsko-konzervacijskih radova dodano pravokutno metalno postolje
za drvene postamente.
Idejni tvorac torpeda bio je kapetan Giovanni Biagio Luppis (Ivan Vlaho Vukić), koji je patrolirajući obalom sjevernog Jadrana na austrijskoj fregati Bellona nakon poraza austrijske mornarice u ratu protiv Italije 1860. godine razmišljao o praktičnu i djelotvornu načinu obrane obale pri eventualnom napadu talijanske flote. Tako je došao na ideju o novom oružju – spasitelju obale – ekplozivnoj brodici pogonjenoj satnim mehanizmom s brodskim vijkom kojom bi se moglo upravljati s obale i potapati neprijateljske brodove. Već iste te godine prvi je model svojeg izuma uspio predstaviti tehničkom povjerenstvu austrijske ratne mornarice. Iako je izum bio ocijenjen kao zanimljiv, zbog
nepogodna pogona i upravljanja nije bio prihvaćen. Od 1861. Luppis bezuspješno pokušava unaprijediti svoj izum, no tek kada je posredstvom Giovannija Ciotte 1864. uspio ostvariti suradnju s vrlo sposobnim engleskim inženjerom Robertom Whiteheadom, voditeljem riječke Ljevaonice metala (Fonderia mettali, kasnije Stabilimento tecnico fiumano), počinje se ostvarivati efikasna inačica Luppisove ideje. Whitehead je uspio izraditi potpuno novu napravu nazvanu minenschiff (brod mina). Kasnije je zbog svojeg oblika, koji podsjeća na ribu, brod mina nazvan torpedo, prema tropskoj ribi drhtulji. Prednji dio torpeda bio je ispunjen pamučnim eksplozivom, dok se u stražnjem dijelu nalazio dvocilindrični motor pogonjen komprimiranim zrakom. Pokretan propelerom, torpedo se kretao ispod površine vode pomoću dubinske sprave, Whiteheadova izuma koji se držao u najvećoj tajnosti. Za reguliranje su smjera kretanja torpeda kasnije korišteni žiroskopski smjerni ravnači, koji su povećavali efikasnost pri gađanju te su se razvijala različita nova pogonska rješenja.
Whiteheadov je torpedo za testiranja godine 1866. u riječkom zaljevu zadovoljio zahtjeve ratne mornarice te je 1867. započela njegova proizvodnja. Prvi je kupac bila austrijska mornarica, ali se Whiteheadov torpedo, prvi upotrebljiv torpedo, prodavao diljem svijeta. Unosan posao prodaje oružja donio je bogatstvo obitelji Whitehead, a obiteljska je tvornica postala mjesto na kojem su se provodila i razna znanstvena istraživanja te su postignuta važna otkrića na polju akustike i aerodinamike. Whitehead je tvornicu 1905. pretvorio u dioničko društvo, a 1906. većinu dionica kupuju britanske firme. Od 1912. do 1914. u suradnji s ratnim mornaricama i vladama drugih zemalja otvaraju se pogoni za proizvodnju Whiteheadovih torpeda u Woolwichu i Weymouthu u Velikoj Britaniji, La Speziji i Napulju u Italiji, u Saint Tropezu u Francuskoj, Newportu u SAD-u te Odessi u Carskoj Rusiji. Za Prvoga svjetskog rata proizvodnja je u tvornici zamrla, a tvornica je 1915. godine bila bombardirana. Tvornica je propadala sve do 1924. godine, kada je proglašen bankrot. Riječka postrojenja dobila su novog vlasnika dolaskom brodograditeljske obitelji Orlando iz Livorna. Uz potporu talijanske vlade oni ponovno pokreću proizvodnju, koja se održala do kapitulacije Italije 1943. godine. Za Drugoga svjetskog rata tvornica je ponovno stradala u savezničkim bombardiranjima. Njezine strojeve Nijemci postupno demontiraju i odvoze u Njemačku, a postrojenja miniraju. Po završetku rata počela je obnova pogona tvornice te je tvornica Torpedo 1947. godine započela proizvodnju prvih dizel motora u tadašnjoj Jugoslaviji. Vojni pogon tvornice proizvodio je torpeda do sredine 1960-ih godina. Tvornica je 1990-ih godina pala u stečaj te je prestala s radom.1 Od starih je pogona ostala stajati lansirna stanica za testiranje torpeda, kao prepoznatljiv, ali potpuno zapušten i neiskorišten spomenik grada.